Ispovijesti iz svakodnevnice
11.01.2011., utorak
put do kreveta
|
nosila je oko vrata sal od najlona usla je na vrata i sjela do mene rekla je da je uhvatim za sisu ali... ja sam vec drzao casu skiljila je i glavom klimala dok je cijela kafana slinila nemilosrdni bradati pijanci umiljati i podmukli pratili su kamo ide dim cigarete zaglavljene izmedju njenih tankih prstiju lizao sam rub case govorio o umjetnosti i propasti slusao me mozda list odvaljen s grane i muha sto je malocas plesala po staklu prljavi stolnjak i njene poderane carape smisla su imale kapljice sto niz grlo klize ja sam ti draga umoran otprati me do kreveta onda cemo pricati o sreci i nije me briga hoces li biti tu kad se probudim makar spavao dok gori cijela prokleta zgrada treba mi samo tvoj sapat i da znas jebeno sam umoran... |
- 16:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #
01.10.2010., petak
oslikavanje zamrznutog trenutka
|
sjedio je u trosnoj fotelji poderane tkanine iz koje je virila spuzva. davno ju je izgrebala macka koje danas vise nema. gledao je u prilicno smrdljivi, tek ugaseni opusak i rukom hvatao casu vodke. u glavi je vrtio vec dovoljno ocajne monologe o smislu zivota i kako bi trebalo da se ozeni. naravno, bio je pijan, inace mu ti monolozi ne bi zvucali ocajno. jedva ustavsi, mrsko i lijeno na svoje noge, prohoda do prozora kojeg je krasio sivi krajolik. siva zgrada preko puta s prozorima na kojima su bile navodno bijele zavjese, ali od cadji i nepranja one su isto sive. sivi asfalt, siva ulica, beznacajni prolaznici sarenili su se u svojoj odjeci kao glumci i akrobati u cirkusu. sve je bilo polusmijesno, onako za tek ispustiti zvuk smijeha nazor, ili kao podsmijeh, zluradi, koji te jos iz djetinjstva proganja kad te neki drug maltretirao. tako se nekako i osjecao. njegove fotografije nisu primljene na natjecaj. navodno iz vise aspekata. opravdanja su bila losa. profulana tema, profulan datum, previse radova... valjda zbog toga sto je u svom radnom opusu najvise napravio crno-bijelih fotografija. mozda sto mu se nisu svidjale one sve boje koje bi ugledao vani kad bi se izvukao kao pogrbljena lisica iz svog brloga. nije sebi htio priznati da ga je svakodnevna patetika sustigla u kojoj je sam sebi izmisljao razloge. tvrdivsi ponajvise sam za sebe, a onda to pricajuci i drugima, ubjedjujuci ih kako na ovom svijetu nije sve stvoreno u pokretu nego da je ocaravajuci onaj zamrznuti trenutak zivota koji prkosi vremenu. gledajuci naravno na to da je on fotograf, niko mu ne bi uzeo za zlo kad bi taj trenutak oslikao lecom svog fotoaparata. toliko zeljeni zamrznuti trenutak vremena uvijek mu je bjezao iz ruke, iz njedara, iz ociju...uvijek je ostao neuhvatljiv. to je nesto slicno onome, kada lik koji shvata da umire i da mu je preostalo sasvim malo vremena prije nego se dusa odvoji od tijela, shvata kako tada po prvi put u zivotu glumi najboju scenu u svom zivotu, koju nece moci vise nikad ponoviti i koju nece moci snimiti nijedan jebeni reziser na svijetu. da li je to taj toliko zeljeni trenutak? u svijest ti se urezu razna sranja i gluposti. poneka dobra sitniica isto tako. zar je bitan taj trenutak, kako on izgleda, da im pokazes i objasnis tako da ljudi ostanu bez daha? iz razmisljanja kako bi bilo dobro nabaviti kucni ogrtac a ne stojati u flekavoj podkosulji i gledati kroz prozor, prekinula ga je zvonjava telefona. dok se odgegao do coska sobe i uhvatio za slusalicu, vec je triput odzvonilo. -ej, zdravo,sta radis? -nista. -znaci opet pijes? -da. -trebali bi smo izaci, ima nas nekoliko koji bi smo protutnjali "space car-om". covjece, tamo je super, sad svi tamo izlaze. ima tovar zenski. -odkud ti tako burna i fantasticna zamisao da bih ja volio da se tamo pojavim s nekoliko kul frajera, kako li se vi vec predstavljate u javnosti? -ne budi crn covjece. mozda vidis nekoga, upoznas neku...krasoticu. znas, ima i cura nasih godina. -mozda. nista ne obecavam. ako se do tada ne unesrecim mozda se pojavim. bude li zvonio telefon... -da, da, da, znam. pijan si i ne mozes doci do telefona. nego da te pitam... -pitaj. -kad si zadnji put uradio neku nocnu fotografiju? -nisam duze vremena. zasto? -neki magazini, ima ih nekoliko, u potraznji su za takvim fotografijama pa ako razmisljas o nekoj lovi bilo bi dobro da nesto i napravis. -vidjecu. -ajde izadji s nama covjece. bice super, nagovaram te vec tri mjeseca da izadjes navecer. nije te valjda strah od onoga? nije toliko strasno bilo. -da, nije strasno. samo sam slucajno prezivio slomljenog nosa a kasnije i dobio otkaz. noc je divna za pokupit kakvo sranje tesko kao prikolica. ne znam ,mozda i izadjem ako me ne budes toliko davio. cujemo se. -ok. cujemo se kasnije, zovem te. popio je zadnji gutljaj iz case, bacio pogled na flasu i dvoumio se da li da nastavi piti i kasnije se pojaviti u tom stratistu koje se naziva nocni klub. na kraju je prevagnulo da legne na kauc, opusti sve misice i naspava se. probudila ga je zvonjava telefona nakon kojeg je obukao neatraktivnu odjecu. crni dzemper na golo tijelo i izlizane traperice cije nogavice su otrcane. cipele od antilop koze i obavezno bez carapa na nogama, pocesljati se rukama tek toliko da kosa ne izgleda skroz razbacano, obavezno umivanje i puhanje nosa uz jos obavezniji kasalj. i to bi bilo to sto se tice spremanja za nocni izlazak. vodka ga je pomalo zanosila jos uvijek, u nekom polumamurluku. u dzepu poluprazna kutija cigareta, kljuc od stana i nekoliko novcanica. vrijeme je da se krene. mjesto je bilo kao neko okupljaliste usputnih narkomana, pijanaca, potrosenih zenskih i pomalo normalnog drustvenog taloga koji je krenuo u istrazivanje tamne i svijetle strane nocnog zivota. uvijek je bilo onih koji su se motali po wc-u i trljali nos dok su gledali svoju siluetu ega sto ga je poljuljao smedjkasti prah. kakao za veceru. uvijek bilo onih koji su nesmotreno vadili kitu iz pantalona i bezobrazno pisali ne gadjajuci mjesto predvidjeno za slijevanje mokrace. a onda u prolazu drsko gurali druge zapisanim prstima. noc je prolazila sporo dok su se ljudi okretali oko njega. bilo ga je briga za sve sto se dogadjalo da je u jednom trenutku neko mogao i ugasiti cigaretu od njegov dlan. pio je iz siroke staklene case, nadajuci se da se nece kleberiti kao budala kad izadje iz sabiralista taloga drustva. i sam je znao da potencijalno pripada tu, i da mu u neku ruku najvise pripada jedna ili dvije pohabane cure zeljne provoda, seksa ili ako nista drugo, neke neobavezne, otvorene veze. zbog toga je mozda bjezao od takvih mjesta bojeci se surove i gorke istine, poistovjecivanja s istima, s nekima koji su kao i on, poceli sebi u u lice priznavati kako propadaju i trunu bez da gledaju svoj odraz u ogledalu. drustvo je izasavsi iz kluba poslo ravno k njemu u stan. bilo mu je dovoljno svejedno sta ce se dogoditi i ko je sve krenuo u njegov skromni stan s dvije sobe, kuhinjom i kupatilom. popio je jos casu dvije i legao na svoj krevet polugol u trapericama, poprilicno pijan da gleda i prica, napustivsi drustvo koje se nastavilo dalje veseliti. reklo bi se da je sunce vec u zenitu da nije bilo oblacno vrijeme. probudio ga je miris kafe i bol u arkadama, sljepocnicama i vratu. dobro poznato stanje. ne sjecajuci se pojedinosti od sinoc pruzio je ruku ispod kreveta i napipao kofer s sifriranom bravicom gdje se nalazio fotoaparat i skupocjene lece. svako jutro ga je pipao cim bi se probudio. tako je oznacavao pocetak dana, vremena koje je proticalo a htio ga je zaustaviti samo na trenutak. kada bi dodirnuo kofer smatrao je to ritualom kao i samo skljocanje kamere. sjedila je u dnevnom boravku kad je izasao iz sobe. nijemo je gledala kroz prozor i drzala soljicu kafe u ruci. cula je njegove korake i okrenula se. mirno je prozborila. -skuhala sam ti kafu. ja vec pijem. mozda se ne sjecas sinoc smo bili ovdje. moje ime je... -ne zanima me. moram da serem. -izvoli. kupatilo je tvoje. nastavila je dalje zuriti kroz prozor. i srkati vrelu kafu. on je na solji osim s glavoboljom, borio se i s mislima kao kakav rimski vojnik kako izaci na kraj s nepoznatom djevojkom. potpuna amnezija ga je tjerala na izvinjavanje, kao po obicaju, iako nije bio destruktivne prirode. musko-zenski odnosi mu nisu najbolje polazili za rukom posljednjih nekoliko godina. vec neko vrijeme je zensko tijelo zamijenio s bezlicnim staklenim tijelom flase zestokog sadrzaja, koje ga je omamljivalo bas toliko da se osjeca besvjesnim. do nekog novog dana. kad je izasao iz wc-a ona je sjedila za stolom s pola solje tople kafe gkedajuci ga kako se iskrivljeno priblizava i sjeda uz karakteristican skripavi zvuk dok je njegovo dupe opterecavalo drvenu, klimavu stolicu. -izvini ja se ne sjecam. izvini...ako sam... - blijedog lica mucavo je govorio. -nemas se potrebe izvinjavati, nisi nista uradio. samo mi se svidjelo pa sam ostala zadnja. ostali su otisli tek prije par sati. nisam se htjela vracati sama, a neko je trebao zakljucati vrata. osmjehnuo se kao da mu nedostaje snage napraviti grimasu. gledao je njeno cisto bijelo lice i crnu kosu, blijedo crvene usne. -kako... -rece i zanijemi. -skuhacu ti supu. okrijepice te i osjecat ces se bolje. -rece ona i nagnu gutljaj iz soljice, pogleda ga i osmjehnu se a zatim ustade od stola. -ali ja nemam...opet rece i zanijemi. -vracam se za minut. nemoj nigdje otici. -rece mu opet s osmjehom, zgrabi svoju torbicu i izadje iz stana. rijetko kad, onda kad covjek zivi pretezno sam, a ponekad mu se neko uvali u stan, vidi tako nesto lijepo, drazesno i to pogotovo ujutro. ustade od stola nakon nekoliko minuta kad je shvatio da siri neugodan miris znoja. vratio se u kupatilo i zavrsavao sa tusiranjem kad se ona vratila. vec je kuhala supu od paradajza kad je on htio popiti hladnu kafu. -s limunom molim. -uzela je limun, prerezala ga i iscijedila mu u kafu. -to je protiv glavobolje. sa zacudjenim izrazom lica i podignutim obrvama srkao je kiselu kafu. nista drugacija nego inace samo kiselija. nije bila toliko neugodna. gledao je njeno vitko tijelo, noge i dupe, ledja dok je mijesala supu. jeo je i puhao u supu da bi se brze ohladila a ona mu je pricala o tome da je citala price u magazinima, da je vidjela neke njegove fotografije, a on je samo srkao supu koja mu je nevjerovatno prijala poslije one nocne alkoholne avanture. kad je ispraznio tanjur pitao ju je: -koliko imas godina? -dvadeset i pet. -meni je skoro cetrdeset. -nije strasno. nisam ni mislila da ti je osamdeset. -sta radis? -apotekarka sam. zavrsila sam medicinu. zapravo ostalo mi je jos nekoliko sitnica. -nije valjda da trazis potencijalnog bracnog partnera. -ne, daleko od toga. trazim samo neki smisao u sitnicama koje me okruzuju. pricali su cijeli dan. ostala je cijelu noc. sutradan je bila nedjelja pa je i sljedeci dan ostala s njim u stanu. shvatili su da kada su zajedno, nijedan im trenutak nije izgledao dosadno. |
- 07:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #
22.09.2010., srijeda
misterija africke ljubavi i smrti
|
vidio sam joj lice u kristalnoj casi vina, cuo smijeh negdje iz kutka prasnjave sobe, pretrpane dimom cigarete sto je odgorijevala u pepeljari od slonovace. sreo sam je na putovanju po africkim prostranstvima i nisam ni sanjao da se nesto takvo moze slucajno naci na putu. zaradis novac i bude ti drago. pokupis za zemlje sareno kamenje i zacudis se. sretnes zivotinje i ljude pa se prepadnes, pobjegnes ili obradujes. nikad nisam ni pretpostavljao da je to taj trenutak u zivotu kad nekoga ugledas, sretnes, pokupis usput i pozelis da je uvijek s tobom. bio sam lud samo 3 minute koliko sam buljio u nju dok je koracala po prasnjavom improvizovanom putu, i to mi je bilo dosta da pozelim biti blizu nje. afrika je cudna zemlja. kazu ako se zaljubis u africi, zaljubices se u taj kontinent i drzavu u kojoj si bio, a ako se u africi zaljubis u zenu onda ces biti zaljubljen u nju cijeli zivot. i imali su pravo. bilo je sve super. upoznali smo se, nakon nekog vremena i vjencali i sve je bilo krasno. bas kao nekom pisanom ljubavnom romanu za tete usjedjelice koje su citav zivot protratile na citanje i sanjale da ih u ruke uzme neki zanosni stranac i odnese u nekakav egzoticni kraj, zapravo ljubavni raj. bili smo par godina zajedno, bezbrizno se voljeli bas kao u tim romanima. neopisivo je kako se osjecas tako sretno...kako da se izrazim...kao da prstima dodirujes nebo i oblake, a ne znas to iskazati rijecima. nijem od ljepote, uzdaha i poljubaca... svega. ljubav tako predivna a nepredvidiva. vec su mi ranije mnogo puta rekli da je afrika cudna i jedan od najstarijih kontinenata, pun energije. kad god stanes stopalom na tlo africkog kontinenta osjetis tu energiju kako te prozima i struji kroz tijelo kao da se nesto nevidljivo u tebe uvlaci. imas i previse razloga vjerovati da je to tako. kad ti drugi ispricaju mozes se nasmijati, nevjerovati, cuditi se i u sebi reci da taj neko sere i laze, samo da bi bio zanimljiv, jer mu je zivot postao tolika rutinska prica da i sam narator povjeruje u svoje lazi, pa se obicno kaze serator umjesto narator. voljeli smo se i voljeli smo afriku. uvijek kada smo bili na ekspediciji, opet smo iznova prozivljavali trenutke upoznavanja, prvog osmijeha i poljubaca. nekad te takvi osjecaji toliko ponesu da zazalis sto nisi rodjen u africi, a onda se trgnes jer shvatis kako i koliko brzo moras trcati ispred tigrova, lavova i slicnih zvijeri. kako upoznas srecu, tako upoznas i tugu. ide to jedno s drugim u zivotu, nisam ni bio svjestan. to su stvari poput crnog i bijelog, jing - janga, dobra i zla...sve ima svoje. jedne godine bili smo na ekspediciji u africi i kad smo se vratili kuci ona vise nije bila svoja. isprva to je bio nekakav neprimjetan kasalj koji se s vremenom pojacavao. iz dana u dan gubila je na tezini. isli smo svim mogucim ljekarima, i bio sam spreman odvesti je na kraj svijeta, samo da joj bude bolje. neopisiv strah i nemoc su me zakovali kraj njenog kreveta kad vise nije mogla hodati. zurio sam u jednu tacku, duboko razmisljao, a iz toga svega samo me je prekidao njen slabasan glas. ljekari nisu dorasli da se suprotstave tom izazovu. govorili su iz pocetka da ce pronaci lijek. onda su umjesto rijeci lijek poceli koristiti rijec rjesenje. rjesenje je onda konacno preraslo u tesku i izuzetnu bolest a na kraju su poceli govoriti slucaj, cime su vec oznacili kraj moje najdraze. osjecao sam se turobno sto moju dragu smatraju brojem ili nekim clankom na ljekarskom summitu. koliko god urlao, okretao telefonske brojeve klinika, vec nakon nekog vremena, moja voljena, postala je poznata svim lijecnicima. i svi su se slozili s jednim: nije joj bilo spasa. kako su rekli, tim strucnjaka koji je bio odlucan da napravi sve kako bi pobijedili tu misterioznu bolest, "napravicemo sve o vlastitom trosku kako bi za dobrobit ljudi i nauke spoznali o cemu se radi i pomogli vasoj supruzi". to su bile njihove rijeci koje kao da nisam ni cuo. umrla je tiho jednog jesenjeg jutra kad su ptice tiho cvrkutale kraj prozora. njena posljednja zelja je bila da umre u postelji naseg zajednickog doma. kad sam izasao na trijem ptice su bizarno utihnule, a vjetar je milovao lisce. boje koje su se izmjesale u krosnjama drveca napravile su nevjerovatan prizor i podsjecalo me je na nasu toliko voljenu afriku. ili mi se bar to tako sve izmjesalo gledajuci kroz suze. tad ni sam nisam znao sta da radim. tuga koja me je obuzela bila je jaca od bilo kojeg uragana, sto sam u tom trenu pozelio da me podigne sa tla ove planete i odnese negdje daleko, dalje i od samog neba, negdje u svemir gdje nikad nisam bio. rekli su mi poslije obdukcije i svih analiza da je njeno tijelo puno patilo i da ju je nesto iznutra izjedalo i ispijalo. to nesto zagonetno ostat ce i ljekarima vjecna tajna. nisu to mogli nazvati nikakvom poznatom bolesti niti je usporediti s bilo cime poznatim. mene takvo objasnjenje nije zadovoljilo ni najmanje. nisam se dao omesti boli koja me je izjedala, onim svakim jutrom kad se probudim u praznom krevetu misleci da je ona u kupatilu ili da sprema dorucak. ili tih trenutaka samoce u kuci kada mi se cinilo da cujem njen glas. bacio sam se na predavanja, ali i na citave vagone knjiga. što sam vise drzao predavanja na fakultetu to sam vise jeo, ne jeo, nego zderao knjige. te godine smo kad se ona razbolila, bili u blizini grobnice ramzesa drugog. interesovali smo se za ramzesovu gardu, cuvare koji su zavrsili zajedno s njim u grobnici. proslo je sest godina od njene smrti a ja sam se i dalje znojio nad knjigama. i dalje sam neumorno putovao po svijetu i po africi trazeci odgovore ili bar neku smjernicu koja bi me odvela do slikovitog prikaza zasto se sve to moralo tako odigrati. afrika mi vise nije bila toliko lijepa kao prije. sad sam je dozivljao kao opasno tlo planete zemlje, neukrotivim i nadmocnim kontinentom, zajednom sa onim epitetom od prije kada smo moja supruga i ja otkrivali sve nepoznate ljepote, pa sam je najvise volio nazivati "misteriozna afrika". jedne prilike boravio sam u djenovi, prelijepom talijanskom gradu. drzao sam predavanje prije nekoliko dana u rimu, a u djenovi sam se trebao sastati s nekoliko umjetnika koji su neke od svojih radova posvetili africi, ili su nekim cudnim putevima dosli do raznih artefakata africkog porijekla. vidio sam glamorozne slike ulja na platnu, crteza i skica zivotinja u olovci, cak se javio jedan davni prijatelj iz afrike koji je bio vajar, ali je nenamjerno kasnio na taj prijem u djenovi. i nije bila njegova greska. prijem je vec poodmakao, neki od umjetnika su dobro zavirili u case kada sam spazio covjeka koji tetura ulicom, krenuvsi pravo na vrata kuce u kojoj smo se nalazili. drzao se u predjelu prepone. jos nekoliko koraka i mogao bi pokucati na vrata kad se srucio svom tezinom na kamenu ulicu. odmah sam napustio balkon i na talijanskom zvao upomoc pa je nekoliko trezvenjaka potrcalo za mnom u prizemlje. bio je to moj prijatelj iz afrike, umjetnik. iz arterije na nozi sikljala mu je krv a on je jecao i govorio kako mu je zao sto nije mogao puno uciniti. smirivao sam ga kad mi je iz kaputa izvadio jednu posudu od pecene gline sa hijeroglifima i zguzvani papir umrljan krvlju na kojem smo olovkom bili nacrtani moja pokojna supruga i ja. sve je teze govorio i znali smo, svi mi okupljeni da mu nema spasa. zabrinuo sam se zbog takvog dogadjaja ali se nisam dao zbuniti. moj ubijeni prijatelj mi sapnuo da trebam otputovati, da je posrijedi nekakva opasnost. kasnije, kako je vrijeme prolazilo, ponavljao sam njegove rijeci u glavi i stalno vracao prizor kad mi je to govorio. shvatio sam da je nesto dublje po srijedi od onoga sto se desilo prije sest i vise godina kad je moja supruga umrla. glinena posuda puna nerazumljivih hijeroglifa predstavljala je bocicu otrova, sto cu kasnije saznati od jednog kolege egiptologa. bacio sam se na proucavanje ne starijih, nego novijih knjiga o ramzesu i pronasao nevjerovatne podatke, da jos uvijek postoje i zivi su predaci njegovih cuvara. oni se nalaze svugdje u svijetu i vec je nekoliko poznatih istrazivaca ramzesove grobnice ubijeno. u starim velikim bibliotekama nalazio sam rijetke knjige i raritetne primjerke o svoj toj mistici starog egipta, magiji i ezoteriji. konacno, uskliknuo sam u potrazi za pravom istinom. nisam bio radostan ni najmanje. bio sam tuzan i tuzniji nego ikad u zivotu. prepoznao sam tu glinenu posudu koju je moja voljena te godine imala u rukama i vratila se bolesna sa ekspedicije. nakon nekoliko mjeseci poslije smrti moga prijatelja, istrazivanjem pronasao sam knjigu u kojoj je bila fotografija takve posude i prica vezana za ramzesa i njegove cuvare na dvoru. prica govori u pretpostavkama da je ramzes drugi izbjegavao prevelik kontakt sa zenama, iako ih je po zakonu i redu posjedovao nekoliko, jer mu je prorok rekao da ce mu presuditi zena tako sto ce zavesti njegove strazare, a onda ce doci sluge zlih duhova, tiho u noci i uzeti mu dusu. njegove i sve ostale zene morale su se povuci u svoje prostorije pri pocetka sumraka, i ostati do samog jutra kad se sunce pojavi na nebu. svaki od cuvara dobio je glinene posude koje je specijalno napravio ramzesov licni lijecnik, a u kojim a se nalazio otrov u vidu sitnog praha, lakog kao pepeo. taj prah je djelovao samo na zene i kad bi udahnule taj prah prvo bi kasljale a onda bi taj prah dospijevao u pluca. putem do pluca prah bi se ovlazio i pretvarao u otrov ulazeci tako i u krv, praveci tako tihog ubicu koji je djelovao polako. za pola godine zene bi se u najvecim mukama raspadale i umirale. takvih posuda je ukupno bilo sedam. ja sam posjedovao jednu. rijetki clanci do kojih sam dosao od raznih antropologa su me doveli do saznanja, kako su potomci ramzesovih cuvara jos uvijek aktivni, i da su najvjerovatnije uvrijedjeni posjetom moje supruge i mene grobnici njihovih predaka. vjerovanje koje je izgubilo, za nas obicne smrtnike, svakakvu poentu i vrijednost, kod njih je jos uvijek izazivala strahopostovanje u vjecni zivot ramzesa drugog, a samim time i u njihove odane predake kao vjecne sluge svoga gospodara. moj prijatelj koji je zadobio smrtnu ozljedu i preminuo mi na rukama, saznao je djelimicnu istinu o smrti moje supruge. izgleda da se na putu ka prijemu susreo s potomcima cuvara koji su ga u sukobu smrtno ozlijedili u pokusaju da se domognu glinene posude za otrov. tako sam se i ja nasao u opasnosti svih tih mjeseci poslije posjete djenovi. nocu sam imao kosmare i slabije spavao. bio sam umoran i slabije sam jeo. imao sam osjecaj da me neko stalno posmatra. na kraju sam donio lucidnu odluku. po cijenu zivota vratiti posudu onima koji je trebaju imati. spremio sam se za put i bez ikakvog oklijevanja sjeo na avion. isao sam na ono isto mjesto gdje sam prije nekoliko godina izgubio suprugu. dok sam letio avionom po glavi su mi se motale razne, uglavnom nesredjene misli. cas sam mislio na suprugu, cas na izgubljenog prijatelja kako mi govori rijeci opasnost, saznanje, knjiga... kad sam sletio i stopalima dodirnuo egipatsko tlo znao sam da su necije oci uperene u mene. imao sam svog licnog cuvara izgleda bas kao i ramzes, ali bilo je apsurdno poistovjecivati se s egipatskim bogom. ovaj put to je bio neko pritajen. nikoga nisam vidio iako sam pokusavao na razne nacine saznati ko je taj moj cuvar. nisam se htio dugo zadrzavati u egiptu s tom glinenom posudom koja je donosila samo smrt. otisao sam do grobnice ramzesovih cuvara sa ocitim strahom ali i ocekivanjima vrijednih svih istrazivanja koje sam napravio, ne samo zadnjih godina nego i cijelog zivota. u polumraku docekao me visoki covjek koji je progovorio grubim glasom na engleskom nepoznatog akcenta. govorio je polako i objasnjavao, a ja sam ga pazljivo slusao. govor nije trajao dugo niti je zvucao kao izvinjenje. djelovao je nevjerovatno smirujuce. u tom trenutku sam se sjecao tako spokojno da mi je bilo svejedno hocu li zivjeti ili umrijeti. nakon njegovog monologa izvadio sam glinenu posudu i predao mu je u ruke. kad ju je primio u ruke poceli su se okupljati muskarci. cijelo vrijeme kao da su nevidljivi bili tu ili su me cijelo vrijeme pratili. neshvatljivo kako ih nisam mogao vidjeti. cak sam bio ubijedjen da sam bio nekoj vrsti hipnoze ili magije. nakon sto su dobili posudu natrag, okruzivsi visokog covjeka svi su se izgubili na slican nacin kako su se i pojavili. gledao sam i dalje u polupraznu casu i vidio lik svoje voljene i cuo je kako se smije. i ja sam bio zadovoljan, posebno nakon rijeci covjeka iz grobnice. nevjerovatno kako je jednostavno isprao bol iz mene i ucinio da se nakon toliko muke osjecam zadovoljnim. takav osjecaj dijelom je proizasao zbog toga sto sam konacno saznao istinu koja me je toliko mucila. osjecam kako je i ona tamo negdje u drugom svijetu, potpuno lijepa i u blistavoj sreci zadovoljna. gledam u casu i otpijam gutljaj koji mi silazi niz grlo, i cini me svaka molekula tog crvenog vina sanjivim... |
- 08:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #
14.06.2010., ponedjeljak
sivi svijet robotskih ljudi
|
dok mu kroz tijelo jurcaju bolidi bola kao na pisti, na ocima mu se vidi da to jedva trpi. sitne, crvene tackice se pojavljuju i nestaju na kozi. u prvi mah pomisli da ce ce mu se koza, cesuci te crvene tackice, pretvoriti u velike i tesko izljecive mrlje psorijaze. bol dodje na trenutak i ode a crvene mrlje na kozi budu neko vrijeme, svrbe i zatim nestanu kao da nikad nisu bile tu. i tako se to periodicno ponavlja. tesko vrijeme, moj garavi brate, tesko. da se zapita covjek, ne, koje je boje koze, nego od koje bolesti sad boluje. ne pita ga niko od poznanika kako je i sta radi. ne pita ga ni sisata gospodja u mesnici, gdje mu je supruga, kad kupuje kobasice i mljeveno meso. na trenutak mu prodje ona bol sto natjera hladan znoj. pocese se po celu, na neki nacin odglumi da je dobro i sve prodje. a zapravo nije dobro. ljudi pocnu samo pitati kad se tudjoj muci raduju, ne pitaju da pomognu. pitaju da znaju s cime imaju posla, da se ne zajebu. pitaju iz navike, pitaju ga kad nesto trebaju. kad se onesvijesten srusi i ostade lezati na cesti, niko ne pridje, nit iko upita sta mu je. i niko vode ne donese. kad se pridigao i shvatio da je popustio slabosti, iz foto radnje mu poruci balavac, namrsteni dvadesetogodisnjak, da manje pije i takav ne mota se oko radnje jer tjera musterije. ne pogleda u drskog balonju, nit mu dade ikakav znak da je cuo njegovu poruku. pridize se na noge te razgleda gdje se nalazi, kao da je prvi put dosao bas tu i to negdje iz dalekih krajeva. pogleda zgrade i sivo lisce, lice mu opali hladnjikav vjetar i on shvati da zivota sve manje ima tamo gdje ga najvise treba biti. da se radja, raste i da vene, postalo je jasno vec odavno. zar bas sada dodje taj teski tren, bas sada u ovo vrijeme kad se cini da je cijeli svijet postao toliko los, ali isto toliko dobar da ga je tesko napustiti? upita se pognute glave i mlitavog koraka po ispranom asfaltu, u neodredjenom smjeru, sto dalje od mjesta onesvjescivanja i mladog bezobraznika, spremnog, ne daj boze i da ga fizicki napadne. ne treba lice dobiti mnogo bora da kaze svemu oko sebe kako je dosta vidjelo, iskusilo i dozivilo, pa da se u miru oprosti i ugasi kao petrolejska lampa. ne jede se kolac velikom kasikom nego malom, valjda da se izbije ta ljudska pohlepa iz uma i ruke, ali vrag ne da mira pa se tada jos brze i halapljivije jede. bas eto tada kad lisce prestade biti zeleno, a svrbez na kozi sve ucestaliji i nesnosniji, molio se iz srca za promjenu. molio se, ne za sebe niti za svoga odlutaloga sina kojeg nije vidio godinama, drhtavim usnama, kao da ispadaju na jedvite jade kockasta slova, za svakoga znanog i neznanog, za sve sto ocima vidi, za ono sto zna i ne zna. lose je stvoreno od dobrog i dobro je stvoreno loseg. magican krug koji se ponavlja nezaustavljivo kao vrijeme, kao dan i noc... snovi su se pretvorili u sivilo, cvijece je sivo, drvo crno, ljudi prozirni, bljutavog daha ljube se vlaznim jezicima onako usput i u prolazu. gledao je u supersonicno jurece siluete na ulici i gledao ih kao da vidi svoju najdrazu kako mu govori da je san “ono sto pozeli da nije, a ono zapravo jeste samo na nekakav drugi nacin”. nepoznat. nerazumljiv. ko li se igra s aparatima i gdje se popravljaju slike? sad bi zapravo rekao svima tako glasno i jasno da se cijela planeta okrene i pogleda ga nakon njegovog povika, koji lijek popravlja ovo?! ili lijeka nema a on nije uopste bolestan, ili se zivot cudno s njim poigrao i sad ga mrcvari. dok je stavljao kesu na stolicu u hodniku na koju je uvijek sjedao vezivati pertle na trosnim cipelama, zacuo se iskrivljen eho djecijih glasova sto je u njegovim usima vise licio na koncert motornih pila i kamionskih motora nego na bilo sta ljudsko. mozda su i ljudi postali roboti. ne, prije ce biti obratno, roboti su postali ljudi. obukli su na svoje mehanicke kosture omotace od koze i postali apsolutno identicni. oni programiraju svijet, zbog toga je lisce sivo umjesto zeleno. na mene su zaboravili jer sam ja jedini ostao covjek covjekom kao pravi covjek. zato sam bolestan, zato me koza svrbi i padam u nesvijest od njihovog zatrovanog metaliziranog svijeta. hrana koju jedem je zagadjena. oni mi je podmecu jer misle da sam jedan od njih. fuj, gadi mi se, fuj! nisam dio vaseg svijeta bolesni, zeljezni, frigidni mehanicki pederi. znam da me tako gledate jer sumnjate u mene, u moj stav, moje oci i kozu sto me svrbi. izigrat cu vas, necete me pobijediti. umrijet cu ja kad ja budem htio. i da, trovacu se vasim smecem, govnima, otpadom od hrane...namjerno cu se trovati da nista ne posumnjate. smjeskat cu se kad me bude bolilo, pricat cu tek toliko i tako da budem ljubazan. nikome na stetu a isto tako nikome na korist. ja sam covjek a vi ste masine kojima se potkrala jedna pogreska. ta pogreska sam ja, jedini na ovom svijetu koji je ostao vjerovatno da svjedoci o propasti ljudske rase i vladavini masina. necete vi mene prevariti, ja cu vas prevariti pa makar me svrbilo bez prestanka i koza mi se sa izvitoperila kao mokri furnir. sigurno nema vise ljudi, ostali su samo ovi beznadezni strojevi koji su toliko savrseno preobuceni u ljude da cak ne skripe. hej, pa oni ne skripe! cime li se podmazuju? ma da, to su one neke nove tehnologije. nepoznate i opasne. nema veze, ispitat cu ja to nekako. nadam se da me nece otkriti. nadam se...ne znam cemu da se nadam. nadam se da nisam jedini, eto to se nadam. mozda negdje ima jos ljudi, bar jos jedan ili dva covjeka, zena, dijete, nije bitno, samo da mogu podijeliti nesto zajednicko s njima, nesto ljudsko. ah, kako bi to bilo lijepo! dok je djelimicno sretnog izraza lica namjestao kravatu koja nije postojala, i gledao u zid na kome je visilo nevidljivo ogledalo, nezaustavljivo vrteci svoj monolog u glavi, otvorila su se teska vrata neugledne sobe gdje je boravio. na vratima se pojavila medicinska sestra i njen muski primjerak u bijelom. -vrijeme je za vas lijek gospodine markanovicu. - izusti sestra i krenu u sobu koja osim kreveta i zidova zute boje, prozora i sijalice na stropu nije nista drugo sadrzavala. evo ih opet nesto zele od mene. svi isto izgledaju, svi su u bijelom, kako su samo prozirni. fuj, nemaju pojma kako mi se gade. nema veze, pravicu se da je sve ok, da ne primjete. uradicu sto traze od mene. nikad nece posumnjati u mene ove odvratne, glupave masine... - trajao je njegov monolog misli dok se ljubazno osmjehivao govoreci: -evo odmah! samo da namjestim revere. |
- 07:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #
21.05.2010., petak
kolektivna paranoja tuzlanskog big brothera i dinastije slavnih
|
u 21. smo vijeku, napredujemo samo tako. reklo bi se "vala masala" kud smo krenuli. moderno je svasta, kao npr. pravljenje cirkusa na svakom koraku. kad pogledam dnevnik bilo koje televizije vidim da smo strasno napredovali. isto kao da se nalazim u nekom mracnom filmu s pokojim svijetlim kadrom, ali i taj kadar predstavljen je scenom u kojoj prestravljena zenska hoda mracnom ulicom u kojoj slucajno ima jedna neonska reklama. ostatak filma naravno, i dalje je mracan. u kakvom se mi mraku nalazimo, dovoljno je jasno kad pogledam i neke vijesti na web portalima. ostat cu na lokalnom nivou, pokusati se dotaknuti bliske mi zajednice i grada u kojem zivim, pa tako cu otvoriti njih nekoliko koje govore o tuzli i na trenutak zanemariti sve ostale edukativne i stilizirane, one koje vode porijeklo iz bijelog svijeta. i sta cu da vidim? osim onih nekoliko vijesti koje govore o nekim novim knjigama i ostalim kulturnim dogadjajima zanemarljivog broja, vidjet cu kako se siri kriminal. neko od ovih starijih, mudrijih komsija rece, "nikad vise policije a nikad vise lopova na ulici nego danas". njima ne treba internet da vide i prosude. i stvarno su u pravu. ok, evo ga tuzlom hara beriz slavni, ak-47 kao da mu je broj kuce ili registarske tablice, divlja ulicama s nekom novom rajom. jos da se zabrinem ako slucajno o njemu nesto javno kazem, kao ovdje na netu ili ulici u prolazu, pa ne daj boze da se raspita, pa me pronadje i preispita. a vala iskreno, ne bi me ni cudilo. vrlo je moguce takvo nesto. jasno, sad je doba straha i velikog brata. kamere se postavljaju po gradu, to vise nije novost. ja sad ne znam ni pravi razlog postavljanja tih kamera, da li zbog mene koji cu prestojati koji sat na ulici i srubiti "bambucu-bombacu" i otici kuci poluzatvorenih kapaka docekujuci novi dan razvaljen u krevetu? mozda postavljaju zbog ovih kabadahija koji su se raspistoljili i rasirili po mahali? mala je vjerovatnoca da ce se neko usuditi tek tako stati na put novimenovanom siledziji kojeg pravni sistem svojim djelovanjem vise stiti i podrzava nego sto mu steti i kaznjava ga. slijed dogadjaja koji se moze arhivski pratiti putem neta, ili na neki drugi nacin, dovoljno govori u kakvom mracnom vilajetu zivimo, u kojem je valija beriz slavni i njemu slicni. trend koji je zavladao sredinom devedesetih u srbiji i hrvatskoj, dosao je i jos stoji kod nas. region se polako ocistio koliko-toliko od slavnih revolverasa, a nama jos uvijek ne pada na pamet da nesto poduzmemo. drustvo se svaki dan suocava sa novim cinjenicama, mijenja se i fluktuira onako kako nalazu oni koji upravljaju, oni na celu, vodje naroda. kako vidim, oni dobro izdaju naloge cim se po ulicama vrti niko drugi nego ovaj ili onaj borac za nicija prava osim svoja, koja mu izgleda dozvoljavaju da nekoga rani vatrenim oruzjem, polupa kafanu, a kad sjedne u auto cesta mu postaje rally staza na kojoj ce nekoga usmrtiti. dok nas 89% normalnih gleda taj preostali posto manijaka i ludjaka kako se provodi, neko to sve posmatra puseci cigaru u udobnoj koznoj fotelji, koja skripi na najmanje pomjeranje, i raduje te svom privatnom reality show-u kojeg je licno on rezirao. ok, super stvar je kamera. ljudi se drugacije ponasaju kad znaju da ih neko snima. drugacije cemo se ponasati opet mi, kojih je 89% jer se i dalje bojimo, i na ledja nam je nabacena jos jedna fobija vise: "neko nas posmatra". osim nametanja kolektivne paranoje kamerama u tuzli, klinci u dobi od 14 godina ce i dalje pratiti negativni trend, i umjesto svog nastavnika ili profesora kao uzor ce odabrati bas nekoga ko utjeruje strah u kosti, pogleda ispod obrve punog bijesa. tako ce se nastaviti dinastija slavnih jer policija iako obavi svoj posao, pravosudje se igra slucajevima kao lego kockicama. opet i po ko zna koji put, neko ce spomenuti tu famoznu europu od koje se svjesno svakim danom sve vise udaljavamo a ne priblizavamo kako se to iluzorno predstavlja, pa ce neko spomenuti london. da, bas u tom londonu je pravi big brother, grad kamera, grad velikog brata, preslika orwell-ove fantazije, nazovite ga kako god zelite, statistike i proracuni govore kako u tom visemilionskom gradu na svakih 14 stanovnika dodje po jedna kamera. pretjerano? ma ne, nije, sta vam je. po tuzli ce postaviti par kamera, nista opasno, tek tako da se vidi ko sta radi. koliko ovo postavljanje kamerica steti nesposobnoj policiji tuzle, koja se u nocnim satima zavlaci po coskovima i spava u automobilima, ili zaradjuje po cesti na mandatnim kaznama osrednje opreznih vozaca a u isto vrijeme pozdravljaju bojazljivo crne, bijesne dzipove koji prolaze kroz crveno? steti im puno, ali ne toliko kao nama koji povrh te policije koju placamo, moramo platiti i te proklete kamere. Blogged with the Flock Browser |
- 13:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #
20.05.2010., četvrtak
pozoriste, jala i djale
|
ne znam ni sam kako bih pogledao prvo unatrag i vrtio film svih ovih godina, pa ga zaustavio do prije nekoliko dana. ljudi, dogadjaji, stvari bilo materijalne ili one duhovne se polako gube. prostor oko nas je omedjen tankom linijom vjerovatnoce da ce uvijek imati sebe i sacuvati svoje ja, barem dotle dok nas neko ne pritisne uz tlo ili zid i zgnjeci kao bubasvabu. ovih dana se govori o jali, jednoj gradskoj rijeci koja kao i skoro svaka druga sluzi vise da se izmet iz nasih guzica odnese sto dalje, nego sto bi trebalo da ima estetski ugodjaj. kroz istoriju ta rijeka ima puno prica dobrih i losih. svojim tokom ona prolazi i pokraj kulturnog objekta zvano narodno pozoriste tuzla. i jedna od prica krece odatle, bas od pozorista. sjetim se tih ratnih dana, granata i detonacija, gelera, vriske i otkinutih nogu. sve vidim kao kroz maglu i ne zelim da se sjetim svega jer su mi to najgora sjecanja koja postoje. ne zelim se vratiti toliko u proslost koliko zelim da mi u svoj toj zbrci i panici ostane saka dobrih, sretnih i nezaboravnih trenutaka. to nas je pozoriste vratilo u zivot. ostali smo svoji i sacuvali onaj duh zajednistva koji krasi tuzlu. uglavnom, omladina koja je camila po podrumima, pocela je polako kao gusteri bojazljivo izlaziti iz rupa. prvo vece okupljanje omladine u istocnom dijelu grada, bilo je kod kazablanke na stupinama. to je tako nekako se desilo spontano. cini mi se da je bila zima '92-e. bilo je okupljanja na slatini i u ostalim dijelovima grada, kada se zbog bojazni od pada granata gledalo na to da se bude blizu kakvog sklonista, zida, ulaza, negdje gdje se moze sakriti. sjecam se kako smo ponovo imali osmjehe, uprkos onom strahu koji je uvijek bio s nama kao kakva sjenka. mnogi danasnji mladici i cure, koji tek postaju punoljetni kao sto sam tada u to vrijeme postajao i ja, nemaju pojma o cemu pricam, a nit ih je briga. oni su tada tek dosli na svijet i sasvim je normalno da nemaju pojma o cemu govorim. ali znaju dobro oni stariji, oni koji imaju par godina manje ili vise od mene, ili su duplo stariji od mene. kazem desilo se spontano kao u prici. ej, ovdje ima ljudi, ovdje se izlazi, vidio sam nju s nekim drugaricama...tako je valjda krenulo. izlazilo se u veliki gradski centralni park, ljeto je i sjedi se po travi. moje drustvo M., F., M. i ja smo se umjesto parka odlucili za varijantu da pocnem izlazit pred pozoriste. svaki dan smo sjedili medju stubovima na ulazu u pozoriste. pojavi se s vremena na vrijeme nekoliko ljudi, sjede tu i kasnije odu. ne znam ni sam kako se desilo ali poslije mjesec dana kako smo stalno tu izlazili, vec se skupilo tridesetak ljudi. tih trideset je kasnije povuklo jos trideset i tako je rodjena prica o pozoristu i o jali. kasnije, kad se tu skupio poprilican broj ljudi opet smo se preselili na novo mjesto, popularno zvano let's dance koju danasnje generacije znaju i zovu imenom lecika ili leca. istina, danas se slabo ko sjeca toga, i tih pocetaka. prica se prebacuje danas na neke gradske mocnike koji odlucuju o sudbini ljudi koji su ocajni u ovom jadnom vremenu. nikad nisam volio da se isticem niti da kazem da sam zasluzan za ovo ili ono, ali istina je da je moje drustvo tada iz istog ocaja pocelo izlaziti tamo gdje raja inace izlazi, i to opet iz ocaja. namece mi se misljenje u ovoj prici o pozoristu i jali, da nekakav jak lobi upravlja hiljadama mladih ljudi koji imaju moc ali im nedostaje volje, hrabrosti, snage i znanja da ucini nesto protiv tih mocnika. pretpostavljam da je to neki kaficki lobi koji urgira kod nacelnika jer su im kafici poluprazni. omladina se opija picima iz prodavnice umjesto u kaficima. nazvao sam taj lobi kaficki jer su prvo nikla dva kafica, kod pasaza i tako otjerali raju koja je pila kod ulaza na pozoriste, pored ulice i zgrade u kojoj su ti kafici. taj trend je prilicno dugo trajao, zadrzao se do pocetka novog 21. vijeka, kada je izgleda trebalo nesto promijeniti. otprilike nekih desetak godina, nakon cega se raja pocela preseljavati na jalu, popularno mjesto kej. od keja je krenulo dalje duz setaliste i zardinjere da se skuplja omladina koja u zadnjih nekoliko godina, tacnije zadnje dvije-tri, premasi brojku 1000 osoba. kad je odjednom postalo popularno, nesnosno popularno, onda cemo uvesti zabrane. pitam se kako i zasto neko od rukovodilaca i vlastodrzaca, ne smisli da poboljsa zivot mladih ljudi? najlakse je zabraniti, otjerati i naplatiti kaznu. sad se vidi nakon cijele prasine koja se podigla, da je vlast odlucila otjerati ljudi s jale u kafice, gdje se pusta sund muzika, i gdje se zbog slucajno prosutog pica ili psovke u prolazu potezu pistolji. osim jale i kafica sa uzasnom ponudom i zabavom omladini tuzle nista drugo od nocnog zivota ili slicnog sadrzaja ne preostaje. nametnuta kazna od 100 maraka trebala bi da preplasi svakoga ko u gradu pije na ulici. tako mislimo u europu, skupljati kazne od skolaraca i studenata koji pokusavaju nesto nauciti ali nemaju primjera, a o idolima u tom istom znanju apsurdno je govoriti. tuzlom kao i ostatkom bosne i hercegovine upravlja ceta neukih mediokriteta bez ambicija za drustvo, toliko kreativnih da znaju samo iskopati rupu u svojoj avliji i turati u nju sto stignu. divno se osjecam, bas sam odusevljen zahvalujuci vlasti (citaj: vlasnicima nasih turobnih zivota). Blogged with the Flock Browser |
- 11:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #
25.02.2010., četvrtak
interview s otmicom racic u emisiji glam blam na ntv hayat 30.02.2009, 22:25h (reprizirano i u emisiji red parket na obn tv)
|
voditelj: dobro vece i dosli u emisiju glam blam nezavisne televijezije hajat! hvala vam sto ste se odazvali na pozivu, jer znamo da rijetko pristajete davati intervjue. dragi gledaoci s nama u studiju veceras, glumac otmica racic, ekskluzivno u intervjuu za glam blam! otmica: hvala, drago mi je sto sam ovdje i pozdravljam sve gledaoce televizije hajat, naravno nezavisne hehe (kiseli osmjeh) voditelj: evo puno ste bili u pokretu i sad ste se skrasili na jednom projektu, sta je to sto trenutno radite? otmica: sada sam vrlo angazovan u tuzlanskom narodnom pozoristu u projektu koji se zove "da glumci budu bolji". radi se o vrlo jednostavnom i ugodnom projektu gdje ja i nekolicina mojih saradnika pomazemo glumcima da budu bolji. to se sastoji iz toga sto im donosimo jabuke banane i ostalo voce, kolace, pite, cevape, kafe, pivo i sokove. evo konkretno, poznati tuzlanski glumac muharem osmic uvijek prije predstave zeli pojesti sirovi paradajz. ako nismo u mogucnosti da mu to odmah nabavimo, on nije puno izbirljiv, pa ga zadovolji sok od paradajza ili kecap razmucen sa vodom da lici na sok od paradajza. ne voli jedino ljuti kecap jer mu iritira grlo. jednom prilikom je kada sam mu donio veliki paradajz toliko bio ushicen da je svom silinom zagrizao paradajz i onako punih usta promumlao: joj sto volim paradajz! da me malo i poprskao po licu. ali bio je supersimpatican, samo da ste ga vidjeli. muharem mi je povjerenju rekao da ga paradajz odrzava svjezim za ulogu koju mora odigrati u pozoristu. to bi trebala biti tajna ali eto...otkrio sam je za vas i vase gledaoce u ovom ekskluzivnom intervjuu. nedavno mi se javio i gospodin gradimir gojer koji mi je cestitao na dobro osmisljenom projektu i zamolio me da uradim nesto slicno i za sarajevsko pozoriste. voditelj: za neke koji vas ne znaju vi ste glumili u mnogo filmova, ima tu domacih i stranih, mozete li spomenuti neke? otmica: glumio sam u 25 undergraund filmova u americi i to je posebno iskustvo. vecinom su to bili tres filmovi, bilo je nekoliko komercijalnih, zatim je bilo nekoliko sporednih uloga u blokbasterima i tako. zahvaljujuci talentu vrlo brzo sam napredovao. u domacim filmovima, ako se tako mogu nazvati, glumio sam u danisovom filmu nicija zemlja. to je trebala biti vrlo znacajna uloga od nekoliko minuta, ali se pretvorila u beznacajnu jer je odijelo unproforca koje je bilo naruceno za mene bilo pretjesno. ne znam gdje se dogodila pogreska ali danis je popizdio. zamislite samo raskopcanog i neurednog unproforca u tako ozbiljnom filmu. to naravno nije islo kako je zamisljeno, pa sam odglumio beznacajnu ulogu stojeci iza onog bijelog transportera, odakle mi se samo vidjelo rame. bilo je bitno da se primjeti nazocnost nekoga al nije bilo bitno koga. danis je bio nervozan, nije mu islo kako treba i nazvao me supkom, a ja sam presao preko toga jer znam da se reziseri nerviraju i da je to cesto. kad me nazvao debilom, ja to nisam mogao podnijeti a da mu ne uzvratim, i rekao sam mu da su tanovici najveci seljaci koji su ikad sisli s brda. od tada vise nismo u dobrim odnosima. recimo sa jasmilom zbanic sam na ti, vrlo smo opusteni u razgovoru iako se taj razgovor desio samo jedanput. u njenom filmu grbavica sam pristao odglumiti jednu sporednu ulogu jer me ona zamolila. sjecate se one scene kad lik kupuje cigare na trafici pa mu ispadne 20 feninga. tad prolazi mirjana onako sva zabezeknuta, izbezumljena zbog tih 20 feninga. to je jedna vrlo upecatljiva scena a karanoviceva ima takvo lice da savrseno moze odglumiti takav prizor. nevjerovatna je. voditelj: evo da se vratimo malo unatrag pa da podsjetite gledaoce kako je pocela vasa glumacka karijera? otmica: moja karijera je pocela sasvim slucajno kao i karijera bred pita kad se pojavio u filmu telma i luiz. ima cak i dodirnih tacaka samo sto je bred pit planetarno popoularan jer je imao vise srece a ja nisam. njega su ugledali pravi ljudi u pravo vrijeme. mene su zapazile filmadzije jednog niskobudzetnog filma. tada sam u americi radio ko crnac, s pravim crncima u autopraonici. ja jedini bijelac medju crncima perem auta raznih ljudi i cistim smece iz ispod njihovih sjedista i gepeka. jednom sam naletio na nepojedenu picu al to nije vazno. vazno je da su te filmadzije dosle na ideju da snime nekoliko kadrova za film. tih nekoliko kadrova se oduzilo na nekoliko minuta. onda su shvatili da nije dovoljno tih nekoliko minuta pa su nastavili snimati dalje jer su vidjeli da je to jako zanimljiv posao, zanimljive scene i da se sve i svasta desava u praonici. prao sam auta od gospode i sirotinje a oni su to sve snimali. ispao je to jedan vrlo detaljan i zanimljiv undegraund filmic koji je kasnije kad je objelodanjeno koristio i u svrhe istrage di i ej jer se navodno u praonici valjala droga o cemu ja nisam imao pojma. bilo mi je vazno da imam posao i placam stan. to su tada bila teska vremena za mene. na kraju cijele price, film, koji je igrao u cak 3 kina koja su imala ne vise od 30 mjesta za sjedenje, i koja su uvijek bila puna kad se taj film prikazivao, morao se skinuti s repertoara koliko je bio kontroverzan. di i ej i ef bi aj su zabranili prikazivanje. zbog te kontoverznosti moja popularnost igrom slucaja je odjednom je porasla i dobio sam ponude i za razne druge uloge. tako je pocela moja karijera ako je tako mogu nazvati. voditelj (vrlo zacudjenog izraza lica): vrlo zanimljivo iskustvo... otmica: da, vrlo zanimljivo s obzirom na cijelu situaciju u kojoj sam se nasao. ne znam sta se sve desavalo ali bilo je raznih neistina, da su krala auta, da su se za potrebe mafije prevozili mrtvi u gepecima i svasta nesto. to je bilo vrlo lose, ali je pozitivno utjecalo na moju karijeru. da bi se sve to rascistilo morao sam ici na intervijue po stanicama policije, i svako malo su me dizali iz kreveta kad sam spavao da bi me nesto ispitivali. ali neka, rekao sam, ako je to cijena koju moram platiti da bih postao glumac onda cu to i pretrpiti. neki su trpili i mnogo vise. voditelj: rekli ste jednom prilikom da ste sreli i globalno poznatu pjevacicu pop ikonu, madonu? otmica: da, madonu sam sreo i upoznao jednom prilikom kad sam bio u londonu. toga se uvijek rado sjetim i madona je jedna vrlo draga, fina i ljubazna osoba. prvo sam joj, prije nego cu posjetiti london, poslao razglednicu ali ona mi nije odgovorila. znate ona je vrlo zauzeta, ima vrlo malo vremena pa je to i razumljivo. to nije nista neobicno za takve profesije kao sto je njena ili moja. a mozda nije prepoznala moj potpis, moze biti i to. a ona je mene znala onako, ali me nije nikad vidjela, jer sam ja glumio u filmu njenog muza geja. neki su ga zajebavali da je peder al to nema veze s tim. ako se sjecate filma snec, s bred pitom i ciganima... ja sam onaj debeli ciganin skroz otpozadi. ne bih sad da ispadne da se hvalim i razmecem ulogama, ali morao sam to spomenuti kako bi ste se sjetili. voditelj (lazno ljubazno): da, gledao sam. sjecam se... otmica: eh da (pomalo zamisljeno)... to s madonom, desilo se to sasvim slucajno kad je ona krenula na fitnes. ja sam hodao londonom i fotografisao. znate ja volim fotografisati, to je moja najveca ljubav poslije glume. tome posvjecujem izvjesno slobodno vrijeme bas kao sto sam i tada. nasao sam se slucajno ili pomalo izgubljeno na uglu ulice bas u to vrijeme kada se parkirala limuzina iz koje je izasla madona i njeni tjelohranitelji. bas sam htio da uzviknem i pozdravim je kad su me dohvatili njeni tjelohranitelji misleci da sam paparaci. madona je odmah usla u fitnes klub i nije vidjela sta se zbiva. onaj jedan sivonja mi je oduzeo moj dragi fotoaparat onim svojim rucurdama (govori s vidnom tugom u ocima), a ona druga dvojica su me oborila tlo i pocela da me gaze. kad je ovaj vidio da u fotoaparatu egzistiraju samo fotografije big bena, bekingamske palace i drugih znamenitosti londona, da bi mogao da se hvalim onima koji puno zavide, onda su ovi prestali me gaziti i vracen mi je fotoaparat. kako sam vec istakao da je madona fina i ljubazna gospodja, ona me je licno pozvala na kafu dan poslije tog dogadjaja s tjelohraniteljima. voditelj (prekidajuci): incidenta! otmica: ma nazovite vi to kako god zelite. meni je svejedno. i tako...sjeli smo da popijemo kafu u jednom pabu i tek sto smo poceli pricati, potegnuli prvi srk kafe, njoj je zazvonio mobitel i morala je ici nekamo. znate ona je u strasnoj zurbi uvijek. izvinjavala mi se sto puta i rekla je da je hitno i tako. ja sve razumijem i bio sam vrlo odusevljen tim nasim susretom, ali eto jedan poziv na mobitel je sprijecio da se nase poznanstvo rasiri. ja sam ispao i veliki dzentmen plativsi te kafe, na cemu mi je madona bila puno zahvalna jer ona ne nosi sitni novac. izlazila je iz paba i izvinjavala mi se iz sveg srca sto mora ici. a et... nije stigla ni da mi se izvine zbog svojih tjelohranitelja koliko je zurila. voditelj: kako je biti popularan i da li ste popularniji ovdje u bosni i hercegovini ili u americi? otmica (zamisljeno): pa sad...ne znam kako bih vam odgovorio na to prvo pitanje. na ovo podpitanje mi je lakse odgovoriti. hm...a evo, nadovezacu se na ovu pricu o madoni jer je ona popularnija od mene. uvijek je to nekako napeto. et kao i ona sto je napeta bila prilikom naseg susreta u pabu, jer upoznaje isto tako jednu popularnu osobu. meni je tesko da odgovorim na ovo pitanje jer ja ne znam...ja sam oduvijek popularan. u osnovnoj skoli su me svi obozavali. toliko sam bio drag drugovima da su mi oni stalno palili sljage i podapinjali kuke na odmoru od silne dragosti i tome smo se zajedno smijali. znali smo se super zabavljati. uvijek se rado sjetim tih skolskih dana. u danasnje vrijeme je jako tesko biti popularan jer svi zele bit popularni i svi su na neki nacin manje ili vise popularni. tako je kod nas recimo u bosni ali i u hercegovini gdje mnogi oni koji su popularni zele da to nisu jer se osjecaju napeto. kad spoznate kako je biti popularan onda pozelite da to niste. evo primjera, koliko su neki popularni da su ocelavili ili osijedili od te popularnosti. znam neke i koji su umrli od toga. to vam je kao neka vrsta bolesti ili prokletstva koje vam se nasadi na ramena i to nosite. to je jednostavno tako. e sad...da odgovorim na ovo podpitanje. mislim da sam popularniji u americi nego ovdje jer sam tamo zapoceo karijeru. cak sam prosao i obisao pjeske holivud. a bio sam i u holivudskom studiju. zapravo to nije jedan studio nego ih ima mnogo vise. neki su veliki kao nogometna igralista. ima tu cijeli dan da se hoda samo s jednog kraja na drugi. da bi ste se vratili nazad odakle ste dosli treba vam jos jedan dan. to su dva dana hoda a ja sam holivud cijeli prosao uzduz i poprijeko. znaci, bio sam u naselju holivud a bio sam i u studijima. ne znam da li me razumijete... voditelj (klima glavom): razumijem, razumijem, kako da ne... otmica: ...mozda sam malo zakomplikovao. elem, odglumio sam u mnogo filmova a te ve reklame i ne brojim. neke sam upamtio i imam vrlo lijepe uspomene na njih. znate, reklame za te ve su vam vrlo zivahne, zanimljive, dinamicne...ah sta pricam, vi radite na televiziji...da, poceo sam o tome kako su mi neke drage. (kratka stanka, tisina) voditelj: pa... otmica (nastavi brzo prekinuvsi voditelja): da, jedne se sjecam vrlo dobro. bilo je to na snimanju reklame za smoki. znate onaj crveni, soko stark. ne znam otkud ali vrlo brzo to je kod njih pocelo da se uvozi i vrlo brzo je postalo hit. kada sam ugledao dobro poznatu kesicu soko stark smokija ja sam se od srca nasmijao, a producenti su me pitali cemu se smijem i da li je nesto glupo u vezi s tom kesicom. ja sam im odgovorio da nije nista glupo nego da sam bas taj smoki jos kao djecak jeo. oni su se zacudili koliko sam bio popularan da sam kao mali jeo ono sto sada oni prvi put probaju, pa su mi se divili koliko sam popularan. eto, to mi je...jedna od dragih prica sa snimanja reklama u americi. voditelj (prilicno misterioznog izraza lica): a sada nam, meni i gledaocima, otkrijte tajnu vaseg imena ako pristajete na to. u interjuima kojih nema puno, vrlo ste tajnoviti kad vas neko upita nesto slicno. kako ste dobili ime otmica. zvuci prilicno neobicno zar ne? otmica: jeste, zvuci prilicno neobicno jer je i neobican nacin na koji sam ja dobio to ime. ja sam bio vrlo simpaticno dijete, prvorodjenac... i roditelji su mi posvetili puno paznje kao i svaki drugi roditelji. zapravo, moje ime je nastalo iz komplikacije i slucaja vise upletenih faktora. da li je to ime nastalo tako sto su zvijezde tako htjele ili je igra slucaja pokazala da se moze takmiciti sa sudbinom, stvar je naucnih pretpostavki koliko je jos nepoznanica u nasoj galaksiji i svemiru uopste. (kratka stanka, tisina, kamere zuje) voditelj (napeto): ali vase ime! kako ste dobili ime, sta se dogodilo? otmica: kazem vam, mnogo je na svijetu nerjesenih misterija. tako se i dogodilo nazalost sa mojim imenom. ne, nemojte me pogresno shvatiti, jer ja ustvari volim svoje ime i nikad nisam bjezao od toga da nekome objasnjavam zasto i kako. jednostavno meni ni dan-danas nije jasno kako se to dogodilo da moj otac odluci da se ovako zovem. posto sam bio vrlo mlad i nesjecam se najbolje tih detalja. sjecam, ali onako kako kroz maglu pa slobodno mozete zanemariti ovu interpretaciju oko mog imena. navodno sam, po nekim pricama rodbine i onih koji se sjecaju bolje od mene, poceo vrlo rano pricati. nije to bilo pricanje, vise je to bilo izgovaranje pojedinih rijeci. trebao sam se zvati dominik, kako je mama predlagala ali otac se nije bas slagao s tim da me djeca u skoli zovu, a vjerovatno i ostatak zivota, domina. najvise bih profitirao u citaonicama i klubovima za druzenje staraca. tomica je bilo prihvatljivo rjesenje i za oca i za majku. sad dolazi do prave misterije koja je plod vise kljucnih faktora. kako sam izgovarao rijeci mnogo puta sam oca nazvao taoc umjesto otac. da li sam vec tada posjedovao izvrstan talent za satro govor, zaista ne znam. isto tako ne znam da li je moj otac kojeg sam i previse mnogo puta zvao taoc odlucio da umjesto imena tomica bude otmica ili je neki pijani opstinski sluzbenik koji je naliv-perom upisivao imena napravio slucajnu stamparsku gresku. to ce mi biti nerjesena misterija do kraja zivota. voditelj (s velikim osmjehom na licu): i za kraj ovog zanimljivog intervjua, sto bi ste porucili nasim mladima, talentima, nadama i buducim glumcima, ili onima koji uskoro trebaju postati? otmica: paaa...(kratka stanka, tisina) khhhm khhhmmm (potmuli kasalj, ruka na ustima pa onda znacaj pogled prema kamerama) vase ime nema veze s vama kako ili kao sto moje ime ima veze sa mnom. ucite i radite to je najbitnije. perite auta, kopajte kanale, zidajte ciglu po ciglu dok ne sagradite supu ili podrum. od necega se mora krenuti. nemojte samo sjediti na kaucu ko drvene marije, listati stripove spajdermena i hogara strasnog i jesti burek kojeg je napravila vasa mama. znate ko ste, samo jos trebate saznati sta cete postati. ne brinite se, doci ce vasih pet minuta i mozda spasite svijet. eto...toliko bih ja... khm... voditelj: hvala vam puno gospodine otmica sto ste odvojili vremena za gostovanje u emisiji glam blam. otmica (vidno iscrpljen): hvala i vama sto ste me pozvali a i meni sto sam se konacno odlucio, pozdrav gledateljima. sve najbolje i gledajte moje filmove gdje god stignete hehe. |
- 17:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #
18.02.2010., četvrtak
zijo obucar
|
nije bas isticao nesto posebno u osnovnoj i srednjoj skoli. vec od malena je volio zavirivat u tudje cipele kao da ce u njima naci nesto posebno, neki dar, procitati neciju tajnu. stare nane su znale govoriti ko zagleda u tudje cipele da moze vidjet od cega covjek boluje. ipak nije nista nalazio u cipelama drugih ljudi. ni darove, ni skrivene tajne. jedino sto se u njima moglo naci bila je poderana postava i zguzvani ulosci od iznosenosti iz kojih je izbijao smrad neopranih, znojnih nogu. zijo je bio omanji covjek, visinom blizu nekih sto i sedamdeset centimetara, a blize brojci sto i sezdesetpet. vec onako polusijeda kosa govorila je da je vec odavno prevalio tridesetu, a zivahne oci i crven spicast nos govorili su da nije stigao ni do cetrdesete. neko bi rekao rano osijedio sto je i istina. od problema neko osijedi, neko se udeblja, neko ocelavi a neko uvene kao cvijet i tad mu nema spasa. srecom zijo je samo osijedio. vitalan, jos uvijek zdrav, zilavih ruku, odavao je pravu sliku radnika i tezaka sto svaki dan prevali u zivotu samo da bi prezivio i ako bude srece, samo jedan dan od mnogih u nizu, da u njemu uziva sa najvecim zadovoljstvom. imao je brata muniba i dvije sestre faketu i zehru. faketa i zehra su se davno udale i otisle u inostranstvo, slabo saljuci pisma i razglednice. valjda im je dobro, kaze zijo, cim se ne javljaju i ne pozdravljaju. jedino su on i munib ostali ovdje, pribavljati komadice i sklapati zivotni mozaik. prije tri godine umro mu je otac i ostavio im zemlju u nasljedstvo. nije to velika zemlja nit neko iznenadno bogastvo. od tada zijo i munib nisu vise u dobrim odnosima. valja zemlju razdijelit. sestre su odmah rekle da im ta zemlja ne treba jer se ne misle vracat nit ponovno zivit medju odrpancima. haman su se i pogospodile, rekao je jednom zijo kad je pricao o njima, a dodao bi jos da im i nije bilo toliko lose dok su bile ovdje. valjda, "ko jednog dana iz blata ustane pa oglancanih cipela osvane u blato se vise vratit nece". a to valjda jeste mudra zijina poslovica koju izrece jednom bolna srca dok gledase porodicni album s fotografijama. neke pozutjele i stare ali jos uvijek drage fotografije njega i njegovih najmilijih. sjecao se zijo svih tih trenutaka, najsretnijih i najboljih, djetinjstva, ocevih batina i kad se s bratom i sestrama utrkivao na toj istoj zemlji oko koje se sada on i brat glodju, a sestre ne zanima. sjecao se i starog bunara kojeg njegov otac arif svojim rukama iskopa i ozida. kopa otac a on mu pomaze odnositi zemlju. munib se negdje izgubio kao i obicno, a faketa materi pomogala da guli krompir. tad je zehra jos bil mala da bi drzala noz pa se igrala s krompirovom korom. munib je odnekud dosao, stvorivsi se ko da ga je nesto s nebesa bacilo na zemlju, sav mokar i zadihan. vec se s tanjura pusilo kad je otac prao ruke a munib mokar za stol sjede. -je li munibe, dje ti nesta, osta a ne lati se posla? -upita ga otac arif. -bio sam na rijeci babo. vidio sam da se djeca kupaju pa me zvali pa i ja malo s njima u vodu bucnuo. -odgovori munib kao s krivnjom u ocima. -ti se satima kupas na rijeci a mi radimo. daj mu da jede! -ljutito rece otac i pokaza majci da naspe tanjur. -pozuri pojedi! ima da prvi pojedes i vidis onu zemlju tamo, sve ces fino sam pod onu grabu prebacit. dok ja pojedem ima da prebacis. jel jasno? -izdera se otac. munib je tad ostao radit s ocem a ziji je dao neke laganije poslove. munibu tad nije bilo posebno drago sto se nije mogao provoditi i trositi vrijeme kako mu se prohtije. ruke i ledja su ga bolila od nosanja zemlje i ciscenja lopate i asova. jednom je dobio takve zuljeve da mu je majka navecer mazala dlanove gavezom i vezala sake u povoje, ali sutra bi se opet raskrvarili. munib se uvijek izvlacio od posla jer je bio godinu i pol mladji od zijaha, a razlika je bila neprimjetna sto se tice godina. sto se tice karaktera i naravi to je bila sasvim druga prica. izgleda od tada munib nije volio previse ni zemlju ni oca pa je sada zeli prodati. -eee, sta se s ljudi dogodi pa se izokrenuse i postadose vaki kake ih nikad ni sanjat ne bi mogao a kamoli pretpostavit? -upita se zijo i zatvori fotoalbum koji tupim zvukom, nekako tugaljivo odjeknu kao da u sebi nosi sav teret onih dobrih i losih godina. u radionici je uvijek bilo zivo. vec od osam sati izjutra kad zijah otvori ono se odmah naroda nabesa s falicnim cizmama, cipelama, sandalama i svim i svacim sto se na noge stavlja. uvijek se nesto radi, pa iako nema posla onda se makar prica, al uvijek se kaze kako se nesto radi. ipak tako nije zijo govorio da je prica rad, al ove komsije jesu. kod njega su znali svratit ilija, koji je sada u beneficiranoj policijskoj penziji, mulaga, postariji gospodin uvijek dotjeran i u odijelu kao da ce nekome na svadbu ili sahranu. znao je dolaziti i ibro, al u zadnje vrijeme mu zena brani. valjda sto se pocesto ili previse cesto kod zije, obicno u poslijepodnevnim satima znala ljustit rakijesina zimi a pivo ljeti. posto ibru ne racunaju vise kao stalnog clana uslepao im se i gavran. to mu je nadimak, inace pravim imenom gavranovic milenko, zeljeznicar koji odradi svaki dan po par sati posla jer vozovi ne voze kao sto su nekad. zijo je svoju radionicu skoro pretvorio u prostoriju ljubitelja dobre kapljice. ipak nije se toliko pilo u radnom vremenu koliko poslije radnog vremena. ostajalo se sat-dva duze. a nekad i mnogo, mnogo duze. to nije puno pogadjalo zijinu zivotnu saputnicu. zivjeli su u divljem braku i bez potrebe dolaska pred maticara i ostalih gluposti. djece nisu imali. ona se nije ljutila, znala je gdje je zijo i sta radi. -u mom selu je bio markan. on vam je bio jak kooo bik. ama ljudi boziji, to vam je covjek, kad ga vidite ovako u prolazu ili se mimoilazite kraj njega, to je da se upisate od straha. -govori ilija. -ajde ilija ne lupetaj matereti. -narogusi se gavran. -jest, stvarno jest, ne lazem kovane mi ograde. -nastavlja dalje ilija. -on je s asovom mogao kamen prepolovit. to su vam ruke bile...ja ne znam...od celika, jebem ti. -daj bolan ilija precera ga. -rece mulaga s nevjericom. -al ga usra! kako asov ne pukne ha? -zaskilji okom gavran kad pogleda iliju. -aaama ljudi kad vam kazem, ja gledao svojim ocima, ev nek mi sad odmah ispadnu iz glave i otkotrljaju se do zijinih kundura. -uvjerljivo nastavlja dalje ilija. zijo samo dignu malo pogled i nasmije se i nastavi dalje sivati oplate. -dje ce cojk asovom kamen polovit. dobro je da nisi rekao stijenu. uh, majko mila, ja vakav star pa jos slusam gluposti. -komentarise mulaga popravljajuci revere od sakoa i pri tom mu ruke zadrhtase. -ne morate mi vjerovati al jest takav je i danas dan. -uporan je ilija. u zijinu obucarsku radionicu tad udje djecak od nekih 13 godina noseci kesu i iz njih izvadi stikle. na trenutak prekide raspravu kazavsi kako je njegova mama zamolila ziju da joj popravi pete. -hajd nas sutra vodi u to svoje selo da taj king kong asovom prepolovi kamen, siporeks, ciglu, stijenu sta vec sve tim asovom sijece. -recve mulaga. -eh super ideja, ako kazes da je dan-danas takav, odvesces nas da vidimo to cudo. pa znas sta moj ilija, takvi se traze kod nas na zeljeznici da bi ispravljali tockove od lokomotiva kad se saviju il da premjestaju vagone iz jednog traka u drugi. sto ti kazes, podigne vagon onim svojim rucurdama i ko do sale premjesti. -s podsmjehom se nagovori gavran. -to moze hulk da radi. kad ga nesto zaboli on se pretvori u hulka i baca tenkove oko sebe. - rece djecak koji je cekao da mu zijo saopsti kada ce stikle biti gotove i kolika ce biti cijena opravke. -a dje to, sine? -upita ga mulaga. -gledao ja na crtanom. imaju i romani kod tete esefe, inkredeble hulk. -odgovori djecak. -eto vidis ilija, sta ti ja govorim. -rece gavran pa svi prasnuse u smijeh. i djecak se osmjehnu ne znajuci cijelu pricu. -e jebem vas sve redom, odvescu vas markanu da vam golim rukama polupa te tintare ko jaja. -skoro ljutito ce ilija. a nekad je znalo biti i vrlo neveselo. to se obicno desavalo kad navrati munib. jednom su ga slusali milaga, gavran i ilija pa su ustali kao ubodeni u guzice i nestali kao vjetrom odneseni. nije im bas bilo drago slusati kako munib navaljuje na ziju i nagovara ga da proda zemlju ili makar da je podijele. zijo nije bio za to da se djedovina dijeli i prodaje. munib je nedavno ostao bez posla. sad bi htio da se domogne novaca na bilo kakav nacin. zijo je bi uporan oko svojih stavova i nudio munibu da mu pomogne ali da se zemlja ne prodaje. prepirka je svaki put postajala sve zustrija i zesca, tako da kad se pojavi munib na vidiku, ovi zijini ahbabi se pozdrave sa zijom i nestanu kao da crni vrag dolazi medju njih. munib je prijetio i prijetio a zijo ga smirivao. bilo je ocito da munib je cvrst u namjeri da napravi cak i nesto lose ako zijo ne popusti. munib nije mogao nista uraditi bez zije a posto je vecinu novaca potrosio ko zna gdje, najvjerovatnije kockajuci, nije mogao platiti advokata i pokrenuti tuzbu kako bi rijesili spor oko zemlje. -izvini zijo, al govorim ti kao komsiji a kao i prijatelju, cuvaj se ti dobro. ovaj tvoj brat...ne izgleda mi zdravo u zadnje vrijeme. pricuvaj se ti zijo, tebi sto kaze djedo mulaga. -rece onako klimajuci glavom tvrdo uvjeren da ima pravo. -poznaje ljude djedo mulaga, sve sto ti kazem tako je. zijo se nije obazirao mnogo na munibove prijetnje, ljutnje, izraze lica, dernjavu i viku bez nekog velikog razloga. samo upadne u obucarsku radionicu i pocne vikati kao sumanut, ne gledajuci ima li koga, da li su tu musterije, neko bitan, djeca, odrasli, bilo ko. bilo je bitno da on svoje sprovede. zijo je jos prije 15-tak godina unajmio prostor od gazde ljuboja koji je godinama nastanjen u svedskoj. svakog mjeseca zijo je redovno uplacivao kiriju na racun gazde ljuboja. ljuboje je dolazio samo za ljetnje i zimske praznike da obidje staru majku, vidi se s prijateljima, izmedju ostalog da provede i malo vremena sa zijom s kojim toliko dugo posluje. sretose se u kafani. -e moj zijo, druze stari kako si mi ti? -rece pedesetogodisnji gazda ljuboje i zagrli ziju. -evo me gazda ljuboje, jos sam ziv i nista mi ne fali. -imal posla? kako je kod kuce? -veselo ce ljuboje. -ima posla, ima. kod kuce sve ok, samo me brine brat. -rece zamisljeno zijo pa potegnu gutljaj piva. -a sta je to s munibom? sta ne valja, jel bolestan, mogu li sta pomoci? -zabrinuto ce ljuboje. -radi se oko djedovine, ocevine...zeli da je prodam. ljudi mi govore da se upetljao s nekim sumljivim ljudima, duguje im neke pare. ja mu nudio pomoc al on je uporan da se zemlja proda. ne znam sta mu je, al svaki put izgleda sve vise opasniji i agresivniji. kao da to vise nije moj brat. - isprica zijah sa dozom bola. -pa ima li kakvo drugo rjesenje osim prodaje te zemlje? jel se munib ozenio? -pita dalje ljuboje. -nije se ozenio. hoda s nekakvom pjevaljkom, po kafana s nekim orkestrom tandrce, ljepe joj pljuvackom pare na sise. zenetina neka, najgora od svih. nije s dobrim drustvom. znas sta ljuboje, nesto mi govori da ja tu zemlju ne prodajem. ev, nije se do sad nikad ni potezalo pitanje prodaje te zemlje dok se, evo, munib nije uvalio medju te mafijase. sto bi ja tu zemlju bas sad prodavao? hocemo i mi djecu, ja i munevera. da bolan imam sta djeci ostavit, il ako djeca nece onda bar da imam gdje na miru umrijet. -jes, u pravu si zijo. na miru ko cojk umrijet. bome, gadno se onda uvalio munib ako je tako. ja bi pomogao ako se ikako moze pomoci. -kako mi je zehra? jel ona jos kod kod tebe u melmu? -upita zijo za sestru. -nije vise, ima skoro godina i po. tolko je nisam vidio. ostavila je ona mojoj zeni adresu a ja ne svrati nikako. znas da sam prosle godine dolazio u brzini pa ti ni ne stigo reci. ako hoces, mogu ja svratit do nje da vidim kako je. nama se jedva nesto javlja. zena je pokusavala da se cesce cuju al ona nesto izbjegava. necu da izmisljam, al mozda onaj njen svedzovan sve to muti. ko da je ljubomoran... u zijinoj radionici okupili se gavran, ilija i mulaga i pricaju o cudu nevidjenom. kazu bili su s ilijom u njegovom rodnom selu i vidili se s markanom. kazu, covjek jest zasao u godine al te godine nista ne predstavljaju. kad su se rukovali s njim nesto im u ramenu kvrcnulo. mulaga rece da se nije smio s njim rukovat. a zijo slusa, klima glavom i raducka. nagne malo rakijice, pogleda malo u njih i drago mu sto slusa dozivljaje svojih komsija. gavran nije vjerovao za onaj kamen i asov a markan uze asov i trehnu kamen a on puce ko da je neko uzeo noz pa lubenicu zasjekao. asov u njegovim rukama izgleda ko u direktorovim olovka. mlati s njim ko da je golubija peruska. kaze ilija, pocastio ih markan svjetski. bilo mu drago sto ga je ilija posjetio. u markana kobasice i suho meso mirisu i ukusne, nema ih na svjetu takvih. kaze gavran, da je nekoliko puta jeo one poznate njemacke kobasice, vake nake, al nikad ko u markana. one njemacke nisu ni sluga. markan se hvalio da je deset godina uzastopce drzao rekorde u obaranju bukvi i kopanju zemlje asovom na trideset metara. nije mu bilo ravnog. i sad bio on to isto radio i sigurno pobjedjivao, al mu kaze, postalo dosadno da on sam pobjedjuje i ove mladje ostavlja iza sebe. kaze on, odmori se dok ovi ne zavrse, toliko ih on pretekne. ilija se smijuljio, a mulaga i gavran zinuli ko mala djeca. a sto su im usta bila veca od cudjenja, to su u njih vise trpali sudzuku, suhi vrat, kobasice i kulen, sir i jaja pa sve to zaljevali markanovom rakijom. naslusali se prica, kazu, zijo dragi cudo od covjeka. nedugo zatim zijo odluci da preseli iz prostorije koju je godinama iznajmljivao od gazda ljuboja, u prostor 20 metara nize u istoj zgradi. cuo da ovaj vlasnik daje jeftinije prostor, pa ce veli i ustedit vise. ako se djeca planiraju onda ce trebat i vise novaca. munib tih dana nije navracao. zijo je bio u sve losijim odnosima s njim i nije zelio znati sto se dogadja, iako ga zestoko kopkalo sta to njegov brat muti. tri dana nakon preseljenja svih masina, alata i svega iz prostora gazde ljuboja, zazvoni u tri sara ujutru telefon u spavacoj sobi. ziju odmah probudi zvonjava a njegova zena munevera se meskoljila po krevetu. -je li to zijah? ovdje vatrogasna sluzba, zapaljen vam je objekat. -culo se iz slusalice, glas najvjerovatnije nekog vatrogasca. zijo se brzo spremi, navuce na sebe ono odjece sto mu je bilo pri ruci, izadje iz stana i sjede u auto. pravac u radionicu. kad se parkirao pred zgradom se okupilo mnogo ljudi, zbrka cijela. medjutim okupili su se ispred gazda ljubinog objekta. prostor u koji je zijo tek uselio ostao je netaknut. plamen je zahvatio i stan na prvom spratu gdje je zivio neki advokat. bilo je tu policije koja je tjerala ljude, vatra je jos pomalo gorjela a vatrogasci i dalje gasili borbene plamicke vatre. kao da je tri sata poslijepodne a ne tri ujutro. -eno zije. eno zije ljudi! - neki su galamili iz gomile. kako je prilazio policijski inspektor mu se pliblizavao. u nevjerici i cudu zijo je pitao sta se to dogodilo a inspektor mu je objasnjavao da je potraga za munibom jos u toku. neko od ocevidaca iz zgrade ga je prepoznao. njegov brat munib, izgleda ne znajuci da je zijo preselio, zapalio je objekat gazde ljuboja s dvadeset litara goriva kako bi se osvetio ziji sto nece da proda zemlju. zijo je imao srece sto se odlucio preseliti u drugi objekat. da mu se ovo dogodilo, on bi opet vrlo brzo poceo s radom. ovakav incident ga ne bi unazadio. jedino je ovo lose po muniba. on je iz svog bijesa napravio glupost koju ce da placa zatvorom. ujutru kad se zijah spremao otici na posao i usput razgledati veliku stetu koju je napravio njegov brat, zazvonio je opet telefon. ovaj put zvali su iz policijske uprave. inspektor koji ga je docekao u tri ujutro ispred zapajenog objekta sad mu je objasnjavao, da je munib bjezeci ispred policijske patrole zabio se autom u drvo, prevrnuo se nekoliko puta i da je tesko ozlijedjen. ziv je, ali nije pri svijesti. zijah se odmah zaputi ka bolnici. tamo su mu doktori rekli da munib ima nekoliko lomova kostiju nogu i ruku, njegov grudni kos je takodjer slomljen ali najvaznije je da je njegovo stanje stabilno i da je van zivotne opasnosti. zijo je sutke otisao na posao, radeci u tisini i mukom u prsima. njegov brat mu je prijetio i zelio lose, ali ipak je to njegov brat. po carsiji se vec proculo sta se dogodilo. od ljudi ne moze se sakrit. prvih dana slabo su navracali gavran, mulaga i ilija. kasnije opet je pocelo po starom. pjesma, vika, smijeh i zivost se vratila u obucarsku radionicu zijaha v. munib se polako oporavljao. cekalo ga je nekoliko tuzbi. gazda ljuboje je javio da ga nece tuzit, al ce se napravit nekako sa zijom. zijo je odmah oprostio sve munibu i presao preko toga. proslo je dvije godine otkako zijo nije vidio brata. odjednom se pojavio na vratima munib sa osmjehom velikim kao kuca. zijo ga je zagrlio i potapsao po ledjima. munib pusti suzu. -brate idem za svedsku. -rece munib. -gazda ljuboje mi sredio papire, isprva cu biti ko zehre dok se malo ne obiknem i jezik naucim. gazda ljubo ce mi dati posao, tj. radicu mu da otplatim ovo sto sam zajebo. -munibe, ne znam sta da kazem. ne znam ni kad si izasao iz zatvora, nije mi niko javio. a vala nije da te tjeram, neg, otidji sto prije da te ova bagra ovdje ne ganja. -znaju oni da sam izasao al me ne diraju. napravicu se ja i s njima. prvo je da odem odavde. dosta je bilo sranja. -ajde sjedi malo da popijemo koju pivu -rece zijo, -nismo dugo... |
- 17:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #
01.02.2010., ponedjeljak
vragolasta munevera
|
kad je ramiz dobio kcerku to mu je bio najradosniji trenutak u njegovom zivotu. mastao je kako ce njegova kcerka mezimica zavrsiti najbolje skole i biti najpoznatija, ne samo u selu nego i u drzavi. -lutko babina, ne da tebe babo! vidi kako mi je lijepa -stalno je ponavljao ramiz s sirokim osmjehom na licu. munevera je bila jedna od najboljih ucenica u osnovnoj skoli u durgutovicima. posebno se isticala u dramskoj sekciji. rasla je kao i ostala seoska djeca, malo zaokupljena knjigom i sveskom, a malo kravama i kokoskama. djetinjstvo joj je proteklo jako bezbrizno i imala je puno prijateljica. osnovnu skolu je zavrsila sa odlicnim uspjehom i upisala srednju trgovacku skolu nadajuci se da ce vrlo brzo naci posao. iako njen otac nije bio za trgovacku, ipak je popustio za ljubav svojoj kcerki. ramizova ideja je bila da njegova munevera upise gimnaziju ili dramsku akademiju kad za to dodje vrijeme. -iiiih, moja munevera ce bit glumica, i to najpoznatija. jel tako, ljepoto babina? -likovao je ramiz uzimajuci cesto cigaretu iz kutije, malo je provrti medju prstima, zalize i tek onda zamisljeno stavi medju usne. kako je rasla i stasavala u naocitu djevojku muneverin nos se sve vise krivio u desnu stranu. to nije bila prevelika mana. nije bila narocito lijepa kao svjetske poznate glumice, ali ju je otac, kad bi joj u jednom trenutku tesko pao krivi nos, tjesio sa idejama kako ce kad postane poznata i bogata to biti najmanji problem. -hajde bona munevera, pusti to boga ti. kad budes imala novaca mozes otici na plasticnu operaciju i bices ko ona manekenka...halida!...oj halidaaaa! sta radis tamo bona u kuhinji dodji vaaam! -navalio je ramiz -sta je bilo ramize crni, sta drecis tolko ko sanitet? -iznenadjeno veli halida dok brise ruke u krpu. -kako se bona zove ona manekenka sto ti ono juce o njoj procita u novinama? -radoznalo ce ramiz. -kejt mos. sto pitas? -ma, nasa munevera ce nju zajebat draga moja halida. -samouvjereno ce ramiz. -otkud ti to ramize? kako mislis da ce je zajebat? -ustuknu u cudu ramizova supruga i gleda ga s nevjericom. -nasa munevera ce postat poznatija od nje, ociju mi ovih u glavi kojim te gledam. to ti ramiz kaze, zapamti dobro. -ma hajde bolan mani zajebancije. mozda ce postat poznata al nece tolko. znaju je svi u selu i u ovim selima okolo. mozda ce imat puno prijatelja u gradu. al znas ti bolan kolko treba para da se postane popularan? -ne odustaje od svojih tvrdnji halida koja krenu vratiti se u kuhinju zapocetom poslu. -nabavice ramiz kamion para ako treba. jel tako munevera, lutko moja. i za plasticnu operaciju i za akademiju. ima da kupim televiziju, samo ce moja munevera bit na njoj... -nastavlja dalje ramiz svoj monolog vise i ne gledajuci u tv prijemnik, dnevnik i vremensku prognozu. obuzet svojim mislima i dalje prica ne vidjevsi da je munevera izasla iz sobe prije nekoliko minuta. vec je nagrnula jesen da tjera lisce s grana u njemackom gradicu augsburgu. nedjelja je. podne. prijatan zrak i ciste ulice nisu izmamile mnogo ljudi na ulice. katedrala je ponosno i uzdignuto svjedocila o tradiciji i starini, onako smedja i lijepa, blistala je svom spektru boja suhog lisca sto se polako i tuzno odvajalo od grana drvoreda. u ulici gartenstrasse 42 iako je podne, veselo je zuborio govor za stolovima gostione "zum hof". gosti su se veselili i jelu i picu crvenih lica s velikim osmjesima na njima. sluzila ih je mlada konobarica munevera h. koja je iz bosne, iz sela durgutovici preko neke rodbine dosla i zaposlila se da bi zaradila za skolovanje na fakultetu. san njenog oca ramiza da ce zaraditi kamion para, nije se obistinio. ramiz se razbolio pa vise nije bio sef smjene u rudniku, nego su ga prebacili u kancelariju da mrda papire po stolu. munevera je cesto pisala pisma ocu i materi i ponekad im poslala po koju sliku. u pismima je cesto pisalo: "djeste mamo i babo! ja sam dobro al umorna ko pasce jer cijeli dan trckam oko stolova u kafani i nosam jela i pica ovim svabama. nisu losi ljudi. ponekad mi svasta nesto pricaju, a ja ih jos dobro ne razumijem pa se samo keslam i klimam glavom. kako ste vi boni? jel crko onaj stari ker od cika avdage?...odo sad na spavanje jer sam se plaho naradila, pisacu vam opet, vasa munevera." jednog dana, u kafani se obreo naizgled vazan covjek jer je samo on pricao a ostali oka nisu skidali s njega. mlatio je rukama kao da ce s njima stvoriti padobran odmah tu u kafani, i onako vazan laprdao sigurno o nekim velikim planovima. kad je donosila pica za stol, munevera se osmjehnula i pomislila, vid ovog lafinasa, okrenula se i otisla po slijedecu narudzbu. dok je radila, dvojica su se u neko vrijeme se digla i htjela da idu, a ova dvojica, taj lafinas i jos jedan bi ostali i nastavili srubljivati krigle piva. munevera je sarmirala osmjehom i naplatila ovoj dvojici uzurbanih te primila narudzbu od lafinasa i njegovog druga. tom prilikom lafinas se predstavi i rece da se zove dietrich a njegov drug schulz. ditrih i sulc su sjedili jos dok se gostiona "zum hof" nije pocela prazniti. narucujuci, od munevere su saznali na istrzanom i gramaticki losem njemackom, ali koliko toliko razumljivom, da je iz bosne i kako zaradjuje novce na fakultet. ditrih, lafinas odmah joj je poceo pricu o tome kako ona moze novce brze zaraditi i da joj on moze u tome pomoci. munevera je odmahivala rukom kako nije zaiteresovana, ubjedjena u to da lafinas nema nista drugo ponuditi nego lafinu. ditrih je rekao da je on reziser i da radi na filmovima a sulc je vrstan kamerman. sa ovom dvojicom su navodno pregovarali o novom filmu. ispivsi krigle, ditrih zajedno s novcima za pice, napojnicom, toplim dlanom gurnu i svoju podsjetnicu u muneverinu ruku. kako je ona razumila, treba da ga nazove kad bude slobodna. sljedeci slobodan dan, odmah poslije onih teskih koje je imala, munevera je iskoristila za setnju augsburgom, navratila u robnu kucu, kupila si nove cipele i predivan ljubicasti komplet. munevera je obozavala ljubicastu boju. proslo je nekih mjesec dana od susreta sa ditrihom. munevera je vec i zaboravila na njega radeci u gostioni, i najvise sto joj se vrtilo u glavi su bile narudzbe i kako ce, cim prije zavrsi s poslom, uvaliti se u krevet sva skrhana, izlomljena i mrtva od posla. ditrih je opet narucio pivo ali ovaj put se pojavio sam. opet sa istom pricom nagovarao je muneveru koja je konacno pristala da podje s njim u obliznji gradic lindendorf, nista veci ni manji od augsburga. muneveri je pricao mnogo stvari. brbljiv je bio o svemu i svacemu kao da je bas on, licno on, sagradio sedam svjetskih cuda na ovoj planeti pa zeli i osmo. munevera je iz njegove price shvatila da uloga u njegovom filmu kakav god bio, ima i golisavih scena. usli su u neki stan u nekoj ulici u lindendorfu gdje ih je sacekao sulc sa kamerom i osvjetljenjem. munevera je odmah shvatila da nije sala jer je oprema bila skroz profesionalna. znala je to jer je vidila u sarajevu jednom, kako su snimali reklame u studiju. njoj se to jako svidilo i bila je uzbudjena. sad je bila jos uzbudjenija. ditrih je rekao da je ovo proba i da nije jednostavno biti pred kamerom, pogotovo potpuno gol. za pocetak je plesala sa ditrihom a kamera je biljezila te trenutke. poslije toga ditrih je zelio da vidi kako se menevera ljubi. naravno, to nije nista bilo ozbiljno a munevera se potrudila da se uzivi u ulogu. ditrih je izmedju ostaloga i pomenuo da ona mozda i nece odgovarati za ulogu po scenariju, ali se nada da ce naci odgovarajucu glumicu. na sceni ljubljenja se sve zavrsilo i munevera je za taj dan zavrsila prvi dio glumacke sesije. sljedeci put kad bude slobodna opet ce snimati. izmedju toga ditrih i sulc ce analizrati snimljeno. munevera je bila van sebe. postacu glumica, mislila je u sebi i bila duboko ubjedjena da ce ostvariti san babe ramiza i ono sto joj je sudbina namijenila. slijedeci put morade se skroz skinuti pred ditrihom i sulcom. ko od majke rodjena stala je pred kameru i pozirala. ditrih je sada trazio da se ljubi vlaznije i prljavije, da istice svoje atribute. poslije ne bas puno provedenog vremena, neko je pozvonio na vrata stana. usao je zgodan muskarac, preplanulog tena od solarija a ispeglanih misica iz teretane. ditrih je rekao da ce snimati ljubavnu scenu a muneveri je bilo malo neprijatno. ipak je nepoznat muskarac u pitanju. al hajde, zgodan je, ne fali mu nista, pomislila je. gledajuci na prosjecno muneverino ljubavno iskustvo koje je stekla na sijenu u stali, i prekrasnim sumarcima u raznim selima od vrlo malog broja momaka, nije ocekivala ovako nesto. ljepuskasti prsan ju je njezno prihvatio i ljubio kao sto ona nije nikog do tada. mozda mu je malo smetao nos na samom pocetku, ali to nije bila nikakva prepreka da nastavi dalje razvijati romansu, koja je po tijelu isla nadole, a u dubini budila vise i vise vatru, strast i pozudu u muneveri. zanemarimo sve nadolazece detalje jer pripadaju istoriji, prsan ju je uzeo kao boginju i svi ostali koji su dolazili poslije njega, pronosali su je ustreptalim stazama vrucih scena u krevetu pred kamerama. u hramu porno industrije za pola godine, bila je nova nada a vec nakon dvije godine, hodala je crvenim tepihom i slovila za boginju porno filma i kina. niko nije ni obratio paznju na muneverinu manu, uoblicenu u nos nakrivljen na desnu stranu. njeno tijelo je bilo odraz ljepote koja se cijenila. na osnovu toga obisla je pariz, london, bec i pola austrije, snimajuci po kucicama u po jebeno hladnih alpa, vjecito pokrivenih snijegom i ledom. sirila je noge u amsterdamu i kopenhagenu. stenjala u svedskoj a pogotovo u italiji. ljetovala je na azurnoj obali, grckoj, turskoj i spaniji. u durgutovicima je mirno, citaonica uvijek puna domina i starkelja. odmah korak do ulaza je bila kafana. odvojili su to prije nekoliko godina. ne mogu mladi, seoske kabadahije i mirni, postariji ljudi zajedno. zacas navrate oni plugari iz kujundzica pa se pomlate. rucurde im ko betonske kocke, sve porazbijase za tili cas. ovi stariji se bunili i odlucili da zadrze svoj mir pa pregradili salu. nekad se u redovima sjedilo, pila kafica i rakijica uz partije saha i domina. danas to vise nije tako. omladina voli da si izbija oci bokserima, zveknu 5-6 casica rakijice ili piva, i nakon toga polude uz onu strava muziku. pobiju se ko najmrskiji neprijatelji, a sutra se opet grle ko rodjeni. evo nama saha i domina a eto vama tamo krcme pune razbijenih glava. ramiz je sjedio uvijek negdje oko sredine citaonice sa svojim najboljim drugom muhamedom, cuclao cigare a zajedno se cerekali podmuklim i zavucenim potezima po crno-bijeloj plohi. kad im dosadi predju malo na domine, a kad se rakija upali u starim kostima, onda nakon silnog sjedenja kao parni strojevi puse se do kuce gdje ih sacekaju zenice. igra ramiz, igra muhamed, za trenutak sutljivo. -jel bolan ramize, kako ona tvoja munevera, javljal se? -priupita muhamed gledajuci u sahovsku plocu cekajuci ramiza da povuce jednu od drvenih figura. -javi se, javi. -kratko ce ramiz pa ko fol razmislja puseci cigaru i ceskajuci noktom obrvu. -hajde bolan igraj, bubreg ce me zaboliti koliko ti treba da povuces potez. hajd, nismo na prvenstvu jebo ga ti. -pozuruje da muhamed a ocito je da bi i dalje zapitkivao. -prije si je na sva usta hvalio, a sad si se usutio. da nije neki belaj s muneverom? -upita opet muhamed kao da ce nesto saznati u povjerenju. -ma nije bolan. kakav belaj. brinem ti se za nju, moj muhamede. pise ona pisma i dalje al ne tako cesto. valjda se obikla tamo. ja mislio ona ce se vratit ovamo pa upisati skole. sad i slike ne salje cesto. -hajd nek je ziva i zdrava. zdravlje je najvaznije. mlada je, pusti je nek se izdjilita. vratice se ona kad pozeli tebe i tvoje halide, cuke, avlije, kafice i rahatluka naseg. -veli veselo muhamed. -a dje je sad, sta radi, sta kaze? -pa et kaze da radi u robnoj kuci a tam se, veli, ne daju plaho slikovavat jerbo je zabranjeno. neki zakoni svapski, ne razumijem ti ja to najbolje. jes jednu poslala, kaze slikali li je da ne znaju sefovi, inace mi namah otkaz dobila. moj muhamede obucena je ko princeza. ja je takvu ni u snovima ne vidjoh. -hvali se ramiz. odmah zatim trgnu malo cakijice iz casice pa nastavi gledat u sahovske figure dok je njegovo tijelo upijalo nove kolicine rakije. i nastavi tako dok mu se oci ne pocese magliti sto od sna, sto od pica, kad mu tijelo pocinje odbijati poslusnost. da je ramiz znao od cega se pare kamaraju ne bi se na sav glas hvalio. ali tugova ramiz za kcerkom jedinicom, pozelio je vidit i zagrlit, pa mu tesko u dusi i oko srca, rakijom odvlacio zal. sto je proguta bijeli svijet, od mojih ociju odvede, znao je cesto ramiz u sebi to spomenut. nekoliko dana poslije ramizove i muhamedove besjede, skupilo se drustvo mladjahno kod hajrudina, zaimovog sina. slavio hajrudin devetnaesti rodjendan pa da malo obraduje raju, iznajmi kasetu u videoklubu. otisli mu otac i mati u srebrenik kod limara, neke plehove kupiti i usput posjetiti rodjake. eh, kao iznenadjenje za raju, hajrudin iznajmio pornic pa se svi skupili pred televizorom i oci im ispale. ne vidja se to svaki dan. -joj, hajrudne, svaka ti cast, nisi mogo bolje izabrat. -rece jedan od drugova. -joj vid joj sisa! -joj sta joj radi, bil i ja mogo vako, a sta velis?, uh sto je prasi, alaj skici ko krmaca cika pere ha ha ha. - bili su samo neki od komentara mladaca. -vid joj krivog nosa ha ha ha! -neko iz gomile primjeti i tu nastade tajac. momci su se zablenuli u komsinicu muneveru ne vjerujuci. profesionalna glumica porno filmova, munevera h. kcerka ramizova. umjetnicko ime: sussie annet. ha jeste, ha nije, ha drz-ha nedaj. -stante malo jebo vas! -utisa svu prepirku hajrudin. -znate sta cemo? odnijecemo kasetu u kafanu i pustit je na onaj video da ljudi kazu jel ili nije. veceras kad se skupi raja, pustamo kasetu. -hajmo!- svi se usaglasise i tako odlucise. -al veceras dolaze oni iz kujundzica opet. tako sam cuo. izgleda zijo tamo kod njih opet napravio nesto. -rece neko. -neka jos bolje, mogu i oni da potvrde. -doda neko. skupila se druzba cudna te veceri u kafani odmah do citaonice u durgutovicima. sve bi mirno. i u kafani i u citaonici, sve je bilo u redu, cak su dosli i ovi iz kujundzica. culo se po kujundzicima da ima neki spektakl u durgutovicima. rekli su da se ovi nece mlatiti iz durgutovica al hoce nesto pokazati ovima iz kujundzica. uslov je da nema tucnjave al ako bude, bice krvi. ako se hoce ovi plugari iz kujundzica obracunavati onda nek dodju neki drugi dan jer ovi durgutovicani hoce da uzivaju u spektaklu. -hajmo da vidimo taj spetakl, jebo hin spetakl u vrh posrane gusce da hin jebo. -predlozi ahmo, vodja svih zemljoradnika iz kujundzica sto zemlju oru plugom. skupili se tako i piju, pitajuci se kad ce spektakl. u citaonicu je usao hajrudin s kasetom, rekao konobaru, bice mirno, nece biti razbijanja, ima neki film da puste. tu su vec bili ovi iz kujundzica, i dalje mrko gledajuci domace prsane, borce-stocare kako medju sobom pricaju. jedan je saptao u uho ahmi, da mozda ne pripremaju ovi durguti kakvu zamku, a na to ga je ahmo samo kratkim siktajima usutkivao. ovim starcima bilo cudno da su dosli kujundzicani a i dalje sve mirno. -hajd bolan, pripremaju se. fataju zalet da sruse zid ne bi li ovamo s nama saha zaigrali kad nam razbiju momke. -rece neki cvikati, napola coravi, redovni posjetitelj citaonice. hajrudin ubaci video kasetu i pusti video da prikazuje scenu u filmu gdje se dobro razanaje lice sussie annet, porno glumice likom dobro poznata u zavicaju. nije bas bio pojacan zvuk televizora, al se ipak culo dobro stenjanje i pozudni jecaji mlade glumice. za trenutak nije se znalo ko ima vise razjapljene oci ili usta. zanijemila kafana puna ljudi, momaka, samo se cuje stenjanje glumice i glumca u, kao lava vukanska, vrucoj sceni. tolika tisina je uzbunila one igrace u citaonici pa su jedan po jedan, prvo sa strahom ali i velikom radoznaloscu pojavljivali se na ulazu kafane, prekoracivsi s jednih vrata na druga. kad neko povika u citaonici, hajte vam da vidite ovo cudo, svi se podigose iz kafane, pa i ramiz, da vide to cudo nesvakidasnje. mozda je skopljen konacno mir izmedju dva sela nekim procesom. da, zaista je bio proces, nesvakidasnji i pravo cudo kad je ramiz usao u citaonicu. svi su blejali u televizor sto je na polici visoko na zidu, na pola kafane prikazivao kao u nekakvom kinu, najbezobraznije scene koje se mogu snimit kamerom. ramizu se ucini da se prikazuje kakav bezobrazan film, pa da i on malo kuzne kad svi kuze. stavljajuci naocale i gurkajuci narod, provuce se blize ka televizoru kako bi bolje vidio. kako se gurkao s narodom i stavljao naocale, tako se narod poceo sam od sebe sklanjati gledajuci sad vise u ramiza nego u ono sto se prikazuje na tv-u. kad ramiz ugleda ono sto je trebao, zapravo nikad u zivotu ne bi ni pomislio da ce to viditi, bolje da nije nikad ni pogledao u prokleti televizor. sruci se ramiz na pod kao da ga pogodi sila nebeska. bez glasa tijelo mu se poravna na drvenom podu kafane i ljudi odmah priskocise. ramiz u nesvijesti, a neko se prodera da se gasi televizor. od tada je proslo nekoliko mjeseci, skoro godina. stiglo je pismo iz njemacke. munevera pise roditeljima da bi ih dosla u durgutovice posjetit. ramiz s tugom uze olovku u ruke i podje pisati svojoj kcerki najtuznije pismo. svi njegovi snovi su sruseni ali njegove ambicije su ostvarene. munevera je postala glumica al kakva. dive joj se u selu i dalje ovi mladji, al ovi stariji klimaju glavom i gledaju svaki dan u ramiza koji je sada najnesretniji covjek na svijetu. samo kad pomisli da milioni muskaraca hvataju se za sliceve i mjese rukom po gacama kad vide njegovu muneveru, dodje mu zlo, i da place, stisne ga srce, dah mu zastane i nesto ga cijelog kroz kicmu probada, kao da je sama smrt licno po njega dosla. ramiz pise redove pisma, i rijecima i suzama pismom joj kazuje da ne dolazi u rodno selo, jer je vidio i saznao sta ona radi. ne bi bilo dobro da dodje u posjetu zbog njega i matere, a pogotovo suseljana. ko zna sta bi govorili. a zna se vec sta bi se jezikom mlatilo. vec govorahu al ne ramizu nesretnom, na picki pare zaradila, po selu nije al se zato po bijelom svijetu jebavala, tijesno joj selo bilo, na svjetski se natakarila pa jase a domaci joj ne valja, i ko zna sta jos. cim se ramiz pojavi hodajuci po selu, govori se utisaju a nijemi pogledi ga strijelovito bodu. zbog toga sve manje hoda, zadje ponekad u citaonicu sutljivo odigra partiju s muhamedom, sune casicu-dvije u sebe i ode tiho kuci kao sto je i dosao. nema ni gore ni vece sramote. postade munevera glumica i svi su gledali u nju, al ramiz ne kupi tu televiziju da na njoj samo ona bude, kao sto nekad zamisljase i rece. zavrsi ramiz pismo s recenicama da se voljena kcer ne pojavljuje i para ne salje jer ce tada njeni najdrazi babo i mama biti najsretniji. i dalje je njihova jedina, najvoljenija kcerka, al daleko joj kuca. |
- 15:06 - Komentari (5) - Isprintaj - #
29.01.2010., petak
inspektor nadir
|
puse vjetar i mlataraju grane napolju, dok se u porodicnoj kuci inspektora nadira bjelasa plavicasto-narandzasti plamen u starom kaminu. casica domace rakije na stolu, flasa tek naceta. rakiju je ispekao nadirov brat sakib jos prosle godine vlastitim kazanom. vrsna sljiva posebno odabrana da se naprave nabolje kapljice cuvene bosanske sljivovice. jutro je, pola osam i nadir bi na posao, u dosadnu kancelariju, da mrsko pozdravi onu nakindzurenu sekretaricu, a najradije ne bi. da mu je da sjedne kod kuce "ko cojk" pa da uziva jos malo u bratovoj rakijici. na kapcima nadirovim jos uvijek prepredeno cuci san, ni kafa ga ne razbudi sto mu zena skuha. -jebo vaki poso, svaki dan osam sati pjan. -rece nadir i ustade sa stolice. s naslona uze kaput, navuce ga na tijelo pa sa stola zgrabi onu tek napunjenu, drugu, trecu casicu. ispade par kapi iz nje kako je onako pomalo bijesno uhvati, pa je strese u grlo ljutito, nakezi se, na tren oci iskolaci. -hoces bolan da ti zamotam sendvic, nesto da imas pojesti? -upita ga supruga halima. nadir nit je birao, nit se puno dvoumio oko zenidbe. jel zena zenom? jest. zna kuhat? zna. slusal? jasta nego da slusa. vrijedna i hoce drzat kucu cistom? radi vala sve. hoce se udat? hoce! ..zeni nadire. -neka! djeca prvo dobro da pojedu pa ih onda u skolu otpremi. -odgovori nadir i zalupi vratima kad je izlazio. a naopak je malo covjek, pricaju ljudi o nadiru. valjda zbog toga sto je poljoprivredni inspektor u kalesiji. zavrsio je skole pa nekako se preko veze ugurao medju cinovnicke pripravnike kad je iz tih skola izasao. kakve je skole i kako zavrsio niko u kalesiji ne zna reci. znaju svi da se laktao i da je vala punom sakom grabio tamo gdje je mogao. pravi je frajer postao kad je namjesten za poljoprivrednog inspektora. pravo je mjesec dana slavio po kafanama svoje namjestenje i castio narod. hajd, ljudi misle bice dobar, nece puno zajebavat. medjutim, nakon mjesec dana poce nadir da vrsi svoje inspekcije. neki njegov rodjo rekao da je doslo mu s vrha direktiva da obavi prve poslove i da ne ljencari. ali nadir je previse uzeo stvar u svoje ruke. zamjerio se amiru sinanovom. kazu neki, nek je, jer je amir djubre od covjeka, na pravdi boga znao ljude sjekirom ganjat. na kraju je doslo do toga da je nadir sve manje cascavao u kafani a sve vise grabio na inspekcijama. i naravno sve vise pio. jednom mu dodje do stola avdo kupusar, tako ga zvali jer je odrastao na kupusu, pa mu onako pola u sali, a pola u zbilji kaza: -jel bolan nadire, jel ti tu casicu rakije zaradi na onoj mojoj saki zita? -ma jebem li ti zito rano i posrano! -govoreci ustade inspektor nadir od stola da se mlavi s avdom kupusarom, a odmah skocice i nadirovi ahbabi pa ga zgrabise i pocese ga smirivati. moglo je tad biti svasta. ali sreca pa ga ovi smirise inace bi nadir napravio belaj. a bilo je belaja. sto je nadir vise inspektorisao to je narod poceo vise da se plasi. kad je nadir poceo i za sebe radit onda je ljudima prekipjelo. dotjeralo cara do duvara. tako je jednom u donjim vukovijama zaustavio hasiba s punim zapreznim kolima nasjecenih drva. upita ga nadir gdje je krenuo s tim drvima, a onaj mu rece da ce na pijacu prodati ih za ogrijev. kad mu inspektor vrli zatrazi papire, hasib malo se u cudu podsmjehnu pa mu rece kako su to njegova drva, ne trebaju mu papiri. nadir se narogusi odmah s konstatacijom da za sve trebaju papiri i da ga vidja kako svaki dan tovari puna kola drva. hasib u nevjerici ukoci se pa poce pricu kako se dobro znaju i nemoguce je da svaki dan tovari. mrtvo hladno nadir mu zapovjedi da ta drva istovari u njegovu avliju sto prije inace ce biti uhapsen za bespravnu sjecu sume. i hasib morade to napraviti. a zaredalo se tih slucajeva i narod je sve vise u nadiru gledao mrskog neprijatelja koji se bogati i zaradjuje na osnovu njihovih krvavih dlanova. isli ljudi po tuzli i kalesiji zaliti se organima raznim. niko nista ni da mukne. jedno govore da ce provjeriti, drugi da su to neosnovane optuzbe. treci kazu da redovno provjeravaju poljoprivredni inspektorat ali da sve stima. sve je ko fol u redu a ljudi obespravljeni zale se i na tome sve ostaje. kad su ljudi vidili da nema vise sale ni zbilje, da je vrag odnio salu i da se masti brada za njihovim stolom a ne znaju ni ko su gosti, odlucili su uzeti stvar u svoje ruke. skupili se rade tovaris (tako su radetu dali nadimak jer se uvijek kuno u ruse i zapocinjao pricu "eh kako bi drugovi rusi..."), began ahmetov, alija, hazim rundo, mehmet, muradif i jos dvojica. majka rodila svi ko od brda odvaljeni, rukama mogu govedo bez po muke zadavit. pricalo se po selu, nije zajebancija, da su ga htjeli ubit. na kraju valjda je savjest naredila da ga samo nauce pameti. bilo je to jedne jesenje noci kad je nadir pio u kafani u medjasu. ovi su dosli i sakrili se nize kafane. popili malo da ubiju vrijeme cekajuci nadira da se pojavi. kad eto ti nadir ide ko da ce u auto sjesti onakav pjan. ovi navukli kapuljace nekakve na glavu i sami crni vuci s planine bi se od straha usrali. pricaju to ova dvojica koji su krenuli iz kafane minut poslije nadira. kazu prilazi nadir autu kad ovi iskocise. ljulja se nadir a ovi se odjednom pojavise niodakle. kazu, kad su stali marisati, puca sve ko da se grame lome. a nalozile se pobre da su kazu ljudi koji su ujutru vidili, utabali s njim blato pokraj auta. poravnali sve s njime. bacali ga ko kartonsku kutiju. kasnije se saznalo da se ova druzba toliko nalozila da kad su poljoprivrednog inspektora istrehali i onesvijestili, nije im bilo dosta pa su se i medjusobno malo ozuljali i okrnjili. da ne bi bili puno sumljivi ljudima govorili da su pili u tuzli pa se nekim jalijasima zakacili. nadir je tad zavrsio u bolnici dva dana, polomljenih rebara, vilice, iscasenog ramena i napukle kljucne kosti. skrpili ga i poslali nazad kuci da se oporavlja. nema nadira mjesec i po, uzeo bolovanje. odahnuli malo od njega a nadali se da ce on doci pameti, razmisliti i ponasati se pristojnije. ma kakvi nadir ostade isti, postade jos gori. od onih batina vise nikad nije pio u kalesiji niti u medjasima. neki su pricali da je nabavio pistolj, ali nikad niko tu cinjenicu nije potvrdio, niti je iko vidio pistolj u nadirovim rukama. ali je zato se plakalo od smijeha u kalesiji, zivinicama, banovicima, cak je doslo to do teocaka i sapne. legendarna prica kad je poljoprivredni inspektor nadir jebavao neku radodajku u sumi negdje kod basigovaca pokraj zivinica. kazu islo nekakvo drustvo u lov na zeceve ili tako nesto slicno i nalete kraj puteljka na nadirovo auto. odmah ga prepoznali i sakrili se cim su vidili da se auto ljulja. nadir sisao s puta u sumicu, parkirao kraj puteljka, hladovina fina, otvorio gepek, ko fol zabaceno pa se ne vidi. jest vraga, ovi vire iz siblja, sve se vidi. kazu, bacio nadir kuravu u gepek, vire joj rasirene noge a on upro ko sivonja, izvalice rucnu, izbacit ce auto iz brzine. skripi golf nije malo, sve se cima naprijed-nazad. stenje nadir ko pravi faker, a ona ga potpomaze s onim jebackim kurvanjskim glasicem "to nadire, daj mi nadire, pokazi mi nadire". ovi hoce da crknu od smijeha. bori se nadir ko partizan za titinu jugoslaviju, a ovaj jedan iz druzine izvadio mobitel da snima, malo susnu siblje kad namjesti mobitel ali nista ne bi, mobitel snima predstavu. nije proslo deset sekundi kako ovaj je poceo snimati, kad nadir prde ko konjina. i kao da nista nije bilo nastavlja i dalje upirati, boriti se s nogama, gepekom i kuravom. kazu ova cetvorica da je nadir toliko prno da su mislili da ce im oci izbiti. drolja prestade vikati nadire pa pita sta je bilo, a nadir joj slaga da je spao blatobran od ljuljanja. druzba se poce smijati, gasi snimanje i bjezi. nadir naravno, prestade sa cinom i navuce gace, poce trcati za njima, ali ne zna gdje, jer se ovi brzo izgubise u sumskoj vegetaciji. snimak je kasnije kruzio svuda, stavili i na internet jedno vrijeme. poskidali svi koji su mogli dok snimak nije ukinut. htjeli staviti i na youtube ali previse bezobrazno pa ne moze. oplakao od smijeha svako ko je vidio ali isto tako i ko je cuo za to. e, moj dragi nadire, inspektore poljoprivredni. zadnja prica vezana za njega je "kako je inspektor nadir oporezivao balvane", ali o tome neki drugi put. tako je to kad se neko pravi svakakav i od nicega postane nesto, ne shvatajuci da je obican mali covjek kao i svako drugi. onda se narod smije jer ne treba puno od sebe napraviti budalu. |
- 11:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #
18.01.2010., ponedjeljak
kakva metropola, kakvo sarajevo, kud nas sve ovo vodi?
|
u zadnjih nekoliko godina sarajevo uporno nazivaju metropolom. da, to jeste glavni grad bosne i hercegovine i trebao bi se tako nazivati. pitanje je zasto uljepsavati za sto nema osnove? nemam ja nista protiv sarajeva i sarajevske raje, samo se pitam kakva je to metropola podijeljena na dva dijela? sarajevo je glavni grad koji je poznat najvise po zimskoj olimpijadi 1984. godine, kada se cijeli svijet sjatio na planine bjelasnicu i jahorinu. deset godina poslije toga na tim istim mjestima se hodalo s oprezom da se ne nagazi na kakvu protivpjesadijsku minu. dvadeset godina od olimpijade, ostao je samo znak te olimpijade i otrcani simbol vucka, kao da ce nas to vratiti u ono zlatno doba kada smo ugostili svjetske sportiste. zaboravili smo na vrijednosti koje su nas tada krasile. zaboravili smo i na svoje postenje koje smo imali. sad smo neki neuki i nepismeni ljudi koji ce razjebati ovu drzavu. polako je krenulo ka tome prije pocetka crnih devedesetih. i dok neki drugi pokusavaju sastavljati kraj sa krajem, metropola je za pojedince shangri-la, uzivajuci povlastice koje mogu samo dobiti tu. u sarajevu politicka elita je zgurala svu administraciju kao da ostatak bosne ponosne i krsevite hercegovine ne postoji. stvara se osjecaj kao da se sarajevo okrenulo samo sebi, toliko sebicno i toliko podmuklo kao da ne postoji ni bosna ponosna ni krsevita hercegovina. i samo sarajevo se vise ne zove sarajevo. to je podijeljeno sarajevo. podijeljeno kao i mostar. dva grada, dva glavna grada, jedan bosanski a drugi hercegovacki, podijeljeni su vec godinama. i sad se pitam da li bosna i hercegovina uopste postoji? kako mogu i sarajevo i mostar biti podijeljeni, cak i drzava podijeljena na dva entiteta, i da kazemo kako postoji bosna i hercegovina? bosna i hercegovina odavno ne postoji u onom funkcionalnom smislu. ona postoji samo na nazivima dokumeneta ili tablama na ulazu u neku instituciju. pravu politiku vode entiteti i podijeljeni grad: sarajevo i istocno sarajevo, zapravo banjaluka koja bi isto zeljela nositi naziv metropole. nema metropola, niti drzave, ima samo neuka sirotinja i nadnicari koji uspijevaju prezivjeti, saka lopova koja je dijelom na vlasti, dijelom u zatvorima. u bosni i hercegovini i sarajevu se skupio talog nepismenih, primitivnih bica koja bi po svaku cijenu od blata alhemijsko-narativnim putem nacinila zlato. nek se sve sjaji od prljavstine, slijepi ce pomisliti da je to zlato. davno rekose mudri: e, pa nije zlato sve sto sja. ono sto je malo ljudi iole pismenih ostalo u ovoj zemlji, nadajuci se uzaludno da ce oni biti prvi, koji ce ugledati malo svjetla u mracnom i neprohodnom tunelu kud putujemo u klimavim kolicima, a da ce biti posljednji koji ce zeljeti otici razocarani vani u neku drugu, napredniju zemlju, sve su blize mislima i zeljom u bijelom svijetu. ove godine su izbori i kao nikad prije pocela je izborna kampanja, u kojoj vec sad jedni optuzuju druge na bi li se prolaktali tamo gdje im nije mjesto. zaglupljeni narod ce po ko zna koji put vjerovati istima i glasati za njih da nam bude jos gore. opet ce pobijediti oni koji godinama pobjedjuju. sva pravila igre su na strani sake lopova koja nas tlaci. mi smo moderni kmetovi europe, feudalno uredjena bosna i hercegovina, jedina srednjovjekovna tvorevina u 21. vijeku. valjda bi smo se htjeli vratiti u doba kotromanica, ili mozda u doba kad su ovim livadama i dolinama lutala nomadska plemena sa svojim stadima stoke i porodicama u borbi za prezivljavanje. na kraju ce nam izgleda ostati bas to, da se svi koliko god nas ima, pokupimo sitnice iz svojih stanova i strpamo u zavezljaj, pa preselimo na livadu. odatle cemo blejati zajedno sa ovcama i mukati kao goveda, a primitivni, neuki politicki talog ove zemlje, u vidu feudalaca-spodoba dolazit ce da nas i dalje muze. svejedno sta ce se dogoditi ove godine na izborima. kako god budu se ljudi izjasnili i odabrali bilo kakve politicke opcije, izborni zakon i ustav je takav da onemogucuje napredovanje bilo kojem stanovniku. bilo da se radi o republici srpskoj ili federaciji bih. mozemo glasati jos narednih 100 godina, feudalci su namjestili sve komponente za sigurnu vladavinu i rezim kakav funkcionise zadnju deceniju. ne radi se o fedaraciji ili rs-u, radi se o obicnim ljudima, zatrovanim starom rimskom definicijom: zavadi pa vladaj! naucno se dokazalo da se u oba entiteta ta carobna rimska formula pokazala kao najdjelotvornije sredstvo vlasti. isto kao na bliskom istoku, u izraelu, jos duza tradicija iste te jednacine, u kojoj amerika ima prste vec vise od cetrdeset godina. jest da malo skrenuh s teme, ali ako tamo to traje vec toliko dugo, koliko ce onda kod nas trajati? iskoriste svoje pravo, izvrsite svoju gradjansku duznost, izadjite na izbore i opet se unesrecite za slijedece cetiri godine. do novih izbora i do novih pobjeda ugnjetavaca. opet ce te stojati u koloni s markicama i tackicama za kruh i miljeko. svako dobro bosno i hercegovino, sretno i dragi bog/allah vam bio na pomoci! |
- 09:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #
14.01.2010., četvrtak
bosna i hercegovina - europska unija: opravdana politicka kontracepcija
|
mnogi su se zapitali zasto nama bosancima i hercegovcima nisu odobrili vize za lutanje europom. eto, svi u regiji su dobili zeleno svjetlo, a mi kao zapostavljeni i okarakterisani kao najgori. jedino smo mi i albanija zemlje koje su ostale van svih zbivanja, odstranjene kao jalovo voce s bogate trpeze. nije to nikakvo cudo niti pitanje koje bi se trebalo povlaciti po raspravama i tribinama. nije to ni pitanje za fakultete politickih nauka jer je stvar odvec previse jasna. bosna i hercegovina ne zasluzuje da se nadje na shengenskoj listi niti da bosanci i hercegovci bez ikakvih viza putuju slobodno po europi. a zasto? zelja naroda je jedno a cinjenicno stanje sasvim nesto drugo. krenimo redom i poslozimo stvari pocevsi prvo od same europe. europska unija je tvorevina kapitalista, jedno bogato tlo za razmjenu roba i trgovine, vrlo plodno za razvijanje poslova, politickih opcija, napredovanje i prosperitet uopste. politicki europa funkcionise, moglo bi se reci vrlo jednostavno, ali sa vrlo komplikovanim zakonima o kojima mi nemamo pojma. ulaskom u europsku uniju svaka zemlja dobija odredjene "ultimatume" tim istim zakonima europske unije da se zakopava u mrezu nejasnoca i manipulacija najvecih sila-drzava koje vode glavnu rijec u europskoj uniji. ta zamrsena shema je nejasna mnogim politicarima u skoro svim europskim zemljama koje cu clanice europske zajednice. ne bi sada da se hvatam za teoriju zavjere i kazem ko upravlja unijom, jer ne upravljaju oni koji se slikaju na summitu i skupovima zbog toga sto iznad njih postoje ljudi u sjeni, koji se naravno ne vole slikati i izlagati pred tv kamerama. to cemo malo preskociti, ali je zaista tako. europska unija je jedan veliki okov i zatvor iz kojeg se ne moze pobjeci. zar nije sumljivo da se za sendvic ne placa nista? kako to? pa evo ovako. svaka clanica koja je u uniji vise ne moze izaci iz te zajednice drzava jer tako nalazu zakoni. da li je iko do sada izasao iz europske unije? nije, niti ce izaci. to je jedno kolo u kojem se igra bez prestanka i nema uzmicanja niti povlacenja. pitate se zasto bi iko izlazio kad je tamo dobro? da, dobro je pravi pogled i na taj privid koji vlada. u stvarnosti je dobijes malo a das puno. tako se bogate oni koji su najbogatiji. uz naravnu laznu dobrobit europske unije dolaze brojne obaveze koje se mogu ili ne mogu ispuniti. nije to samo sjedi, pij, ustani i onda idi kud ti je drago. kad sjednes za taj stol na kojem ti se nalaze omiljena jela i pica, prvo se moras odluciti sta ces jesti i piti ali i na kraju moras masno platiti. mnogi od nas obicnih ljudi, koji zive da li na balkanu ili na zapadu ovog kontinenta ne znaju o cemu se zapravo radi. radi se o politickim igrama koje su smislile najvece glave, mislioci i filozofi savremenici. bilo bi glupo misliti da europska unija pruza vruc tanjur supe nama promrzlima i gladnima koji dolazimo sa golih pasnjaka i da pri tome nista ne dajemo. prije je bilo pravilo da se salju pozivi u clanstvo europske unije. navodili su se razni razlozi zasto bi neka drzava, dovoljno mocna sama za sebe trebala biti u zajednici ostalih zemalja. vrlo primamljivo je zvucalo i to da se uvecava kapital razmjenom robe i dobara. danas to vise nije slucaj. mnoge zemlje, dovoljno mocne same za sebe kao sto su velika britanija, francuska i njemacka (koje su ujedno i osnivaci), upravljaju tom europskom unijom i vise ne salju pozive drugima, slabijim i siromasnijim drzavama niti ih nagovaraju s porukom: pristupite nam!, vec im pruzaju jasnu poruku sa slikom: mi bolje zivimo od vas, to mozete i vi! to automatski rezultuje da se mnogi otimaju stati pod krov te iste europe da ih ne bi pljusak oblio. velike drzave europe su prije trideset i nesto godina nagovarale jedna drugu da se ujedine u zajednicu za razmjenu robe i trgovinske dobrobiti, odnosno vukla se tenzija o preuzimanju ogromnog bogatstva i ko zasluzuje da vlada tim carstvom. samim ulaskom u europsku uniju svaka drzava gubi svoj suverenitet i nezavisnost. postaje dio naredbodavne strukture koja nalaze mnoge obaveze, a opravdava ih funkcionisanjem sistema u kojem se nalazi. mnogi se varaju da ce ako udju u europsku uniju za par godina lagodno zivjeti. to je ta varka kojom se obicni i pohlepni covjek hrani od strane tih podmuklih politickih igrica. europska unija nije nista drugo nego jedna velika eksploatatorska masina koja zivi na racun malih, nemocnih drzava, dajuci im male inicijalne kapsule pomoci ili tableta protiv bolova da bi skupo naplatila tu pomoci ili izljecenje rana i bolesti. dobro, valjda je dosta ovoga o europi i europskoj uniji kako sve to funkcionira. sad je red dosao na bosnu. ok, mi bi smo htjeli okusiti slastan kolac koji servira konobar zvani europa. zapad i brdo para, o tome sanjamo vec dugi niz godina. daj vala da konacno izadjemo iz ove jametine u koju smo se zatrpali (sami mi, niko nas drugi nije tjerao) i ne mozemo izaci vani. na samom pocetku izlozih da je europska unija mjesto za progresiju i prosperitet uopste. da, isitina je da europa svakim danom ide korak dalje. to je neosporno. ali kako bi mi u bosni i hercegovini napredovali kad bi usli u e. uniju kad sami nismo sposobni napredovati? to je jedno veliko pitanje koje se postavlja prvo nama a onda i glavnim faktorima u europi. niko ne zeli da nekoga gurka ili nosi preko ramena dok hoda. brate mili imas noge pa hodaj sam. mi smo za europu jedno sakato dijete, jedan invalid bez nogu koji ocajno treba kolica da bi se nekako kretao. mi se ne mozemo osloniti na stake jer nemamo obje noge. nemamo ni protezu koja bi nam olaksala bar malo. europa nas ne zeli kao takve. mi se ne trudimo da bi smo stali na svoje noge ili sami sebi napravili kolica ili protezu. uvijek ocekujemo da to neko drugi uradi za nas. do sada je tako bilo i nisam bas optimisticnog misljenja da ce se to u skorije vrijeme promijeniti. ovu zadnju deceniju i po, samo smo kukali ne europi nego i cijelom svijetu, da nam treba svasta kako bi smo funkcionisali. izvukli smo pare svima od kojih smo mogli izvuci malo crkavice. i evo nas sad, duzni tim svim i istim ljudima hocemo da nam se omoguci da budemo kao i ostali. dok smo mi kukali drugi su radili i nesto napravili. eto, prva ta hrvatska je izgradila autoputeve dok se kod nas kukalo. to je samo jedan banalan primjer. nismo nista uradili, ostali smo gdje jesmo. jos nam je iz godine u godinu losije. toliko novca uzeti iz svjetskih kasa, i jos nam nije dovoljno nego uzimamo jos, zaduzujemo se a drzava na rubu bankrota. zahvaljujuci znamo kome. onima koje smo izabrali da nam griju kapu i kad nije hladno. istinu gladajuci, svi smo u toj kanti smeca, zajedno sa onima koji vode i dalje bosnu i hercegovinu u propast. spomenuo sam i zakone europske unije koje je obavezna svaka drzava provoditi i pridržavati ih se. nismo uredili svoje zakone i ne pridrzavamo ih se, pa kako onda mislimo da cemo te silne zakone uspjeti ispostovati. unija ne treba problematicne drzave. ako si dio jedne zajednice u kojoj svi rade po jednom principu onda moras i ti. nema izdvajanja, nema izgovora. drzava koja nije sredila racun sama sa sobom, ne moze izaci na kraj ni sa drugima niti se naci u zajednici sa ostalima. naravno, mi smo jos u zabludi i nedovoljno informisani i zelimo to i dalje biti. nema pomaka na bolje jer se i ne zelimo informisati. odbijamo se edukovati jer je to tesko i neshvatljivo. jos uvijek smo u totalnoj zabludi da nam zivot ugrozavaju druge nacije s kojima dijelimo drzavu. jos uvijek nismo svjesni da moramo odbaciti razne opcije nacionalizma koje nas guse i ne daju nam napredovati. ne ugrozava nas druga nacija nego to sto smo zatrovani takvim idejama. kako mislimo sa drugim zemljama europske unije saradjivati i poslovati u jednom sistemu ako ne mozemo medjusobno? europska unija to ne treba. ko smo mi, bosna i hercegovina, jedna mala drzavica s tri naroda, tri predsjednika (halo, to nema nigdje u svijetu, cak ni u jednoj domorodackoj drzavi africkog kontinenta) i mnogo nezaposlenih i siromasnih. zar je nekim mocnicima potrebna ta mala zemlja puna problema i nerijesenih pitanja? zar mi koliko god pametni ili glupi bili, ocekujemo da nam oni iz europske unije rijesiti vecinu problema pa da budemo rahat? cak i malo dijete zna da nismo zasluzili da budemo na shengenskoj listi. svi koji se nadaju da ce nam biti bolje ako udjemo u tu prokletu uniju, varaju se debelo. ne ide to tako, evo usli smo u eurosku uniju i za pet godina smo hadzije. kako je to glupo pomisliti! evo cist primjer portugala. to je zemlja koja nije bila ekonomski stabilna. postali su clanicom unije 1986. pri ulasku u europsku uniju bili su siroce koje je naslo svoju majku. drzavica koja je trebala pomoc, imala puno nezaposlenih, bla bla, nesto slicno kao i velika vecina europskih zemalja koje nisu bile u e. uniji. ne treba biti matematicar pa izracunati koliko je godina proslo od njihovog uclanjenja, oni su tek sada dostigli nesto sto se zove prosjek standarda koje ima vecina europskih zemalja clanica. naravno da im se vecina problema rijesila i da su stali na svoje noge i sada slove za jednu od uglednijih zemalja sa cinjenicom da su oni drzava koja je jedna od suosnivaca nato saveza. sta to sve znaci? zemlja koja je usla prije dvije i po decenije u europsku uniju jos uvijek kaska za nekima koji su u uniju usli deceniju prije i da joj jos uvijek nije sve zlatno i kako treba. sta se desava sa zemljama koje se usle u tu zajednicu sredinom devedesetih a plus tome nisu imali ni priblizne probleme kao bosna i hercegovina? da, neki se sjecaju da smo se zlatnih osamdesetih na jadranu smijali sirotim cehoslovacima (tad su bili jedna drzava kao i mi u jugi), sto su grickali suhi keks i krpili se da ostanu dvadesetak dana na moru, a cijelu godinu su stedili da bi grickali taj jeftini keks. sad se se oni nama smiju jer ne mozemo ni sloveniju preci a u dzepovima pantalona imamo rupe za ceskanje muda. bilo bi lijepo da se sad neki ekonomski strucnjak, rodjeni bosanac ili hercegovac, napravi pametan i izracuna kada i nakon koliko godina, uz sve ove nagomilane politicke i ekonomske probleme, jedan obicni gradjanin ove napacene drzave konacno zivjeti malo bolje. ako ima takav nek se odmah da na posao pa nek svima, prvo nama a onda i cijelom svijetu obznani svoj elaborat. da se ne zavaravamo. vrlo dobro je svima poznato u kakvom je stanju ova napacena i kukavna zemlja. zemlja radnika i siromaha na brdovitom balkanu, nada se da ce jednog dana ugledati sunce koje ce poceti da je grije. nema izmisljanja tople vode, treba zasukati rukave i poceti raditi. to vazi sve nas ako si mislimo nesto bolje i nadati se da cemo ako sada udjemo u europsku uniju zivjeti kao ljudi za trideset godina. istina je da nama treba ta unija i njeno funkcionisanje sistema, treba nam taj gonic robova da nas nauci pameti i kako djelovati i zivjeti jer sami nismo dovoljno pametni. ostaje da se vidi koliko smo mi spremni skociti korak dalje da bi smo se stavili po neciju cizmu. a evo i zasto europskoj uniji treba bosna i hercegovina. bogati smo resursima i imamo neiskoristenih mogucnosti koje oni u uniji vrlo dobro znaju upotrijebiti. prije nekoliko godina neko nam rece iz bijelog svijeta da smo mi lijepa zemlja i super pogodna za turizam. do tada nije nam padalo na pamet da to upotrijebimo. opet jedan primjer, a sta je sa ostalim oblastima? ako bosna i hercegovina udje u europsku uniju onda ce biti iskoristena i opljackana kao sto su je nekad opljackali osmanlije i habsburgovci. koliko cemo biti svjesni toga, to nije bitno jer nam je u cilju da zadovoljimo standarde i budemo u korak sa razvijenim i naprednijima od nas. ima jos toga da se kaze ali na kraju je jedno jasno: bosna i hercegovina je jedna mala zemlja s mnogo mogucnosti! ko ce to iskoristiti mi ili neko drugi, vrijeme ce pokazati. |
- 08:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #
30.12.2009., srijeda
ma koga boli dupe - izdanje za 2009-u, a uslijedit ce i serijal za 2010.
|
sve u svemu dobro je prosla ova 2009. ne bavim se analizama kao cnn ili bbc, ali se mora reci da je ova godina bila izuzetno luda, sto zbog svog broja koji predstavlja kraj jos jedne neuspjele decenije nasih bosanskohercegovackih zivota, sto zbog mistike, recesije i ludila koju je u sebi nosila. bilo je ubistava, samoubistava, nesreca kao i svake godine. kako kod nas tako i u svijetu. nije se nesto puno obaziralo paznju na to da je bilo vise ili manje pljacki nego proteklih godina, ali izuzetno je bilo tesko i ocajno sto se bas nama, u europi i u bosni desila recesija. ostadose bez posla i oni koji su radili i sve do tada mislili da su osigurali svoju poziciju i radno mjesto. a ono prc milojka, usra se stanojka. djeca im po ko zna koji put zakmecase za cokoladom, auticem ili plasticnom lutkicom sto vire iz izloga prodavnice. sve se vise trosio alkohol da se nesto lose zaboravi i da se ujutru proklinje cijeli svijet zbog glavobolje i mamurluka. pogotovo ovi koji su zakacili trideset i koju godinu, neki u braku, neki nisu, a neki se dvoume ili odlucuju o tom potezu, oni su najgore prosli u ovoj 2009 godini. neko ce reci, nisu oni nego su penzioneri. a opet ce neko drugi reci nisu oni nego...jebiga. svi smo lose prosli. zna se da ima i onih koji su prosli najbolje, a o njima ne mislim pricati jer svi znamo ko su i sta su i usta me vise zabolila da razglabam kako, ko, gdje i sta. a vala i ne razglabam. koga boli dupe! al ovi od trideset do cetr'eset godina starosti, to je posebna prica. hajd sto je briga za danas i sutra, valja prezivit i pare zaradit, al valja i svojoj guzici udovoljit. u ovoj godini se nije imalo kao u prethodnim godinama a ipak se vise pilo i mezilo nego proslih. naslo se nekako mjesta i za to od svih silnih muka da se obezbjedi, zaradi i navuce ko dabar u logu, svega i svacega da se prezivi. e vala, generaciji rodjenoj u zlatnim sedamdesetim kad su komunisti jos pjevali drugu titu borbene i partizanske pjesme a iza ledja mu mutili cimbur, doslo je do guse da se stiskaju kad treba i ne treba. pilo se iz masne flase i iz jos vise masnijih casa, rakija s pijace koja kosta cener. jelo iz tanjura, tepsije i serpe, a kad se puno popije i sa poda bo'me. po starom pravilu, i to je placeno, moralo se kupit sa poda pa ono sto se prije u kantu bacalo sad su se usta punila. naravno da se sve treba iskoristit jer je u svijetu kriza, a mi glupi i dobrocudni pa se smijemo i govorimo, pa sta kod nas je vec godinama tako. mnoge europske zemlje nisu je zapravo ni osjetile i svi su tamosnji stanovnici zapadnjaci ove vec prosle godine zivili kao i do sada. a evo kazu da je kraj recesiji. pih, hajde da povjerujem da je kraj, ali sljedece godine nas ne ceka zlato ni biseri po putu. kod nas ce recesija biti prisutna jos dvije ili tri godine. ko prezivi - pricace. eh da, tako je vazda kod nas bilo i zivilo se od od usmenih predanja s koljena na koljeno. ili preko koljena pa ko vise dobije batina. nije samo sto ce recesija biti u ovom obliku ekonomske krize prisutna u ovim balkanskim zemljama, nego ce krize biti oko svega, nisu uvijek pare u pitanju. evo posebno se hrvatska trese ko ce biti novi predsjednik i nasljednik tudjmana i mesica. ah, sta se brinete ljudi. predsjednik ce vam biti lopov kao i uvijek. koga boli dupe! a u bosni je posebna prica kao i uvijek. mi se ne brinemo ko ce nam biti predsjednik jer ih imamo trojicu kao nigdje u svijetu. i sva trojica su lopovi. svaki predsjednik drzave je lopov i to najveci. bilo gdje u svijetu. jedino drzava koja je kraljevina i ima kralja nije lopovska jer predsjednik nema sta ukrasti jer je kralj ili kraljica to uradi-o/-la da se ne brinu ostali kako ce i na koji nacin. bosna bi isto trebala biti monarhija. treba nam neki supertalent s reality showa za izabiranje kralja i (uvijek mu potcinjene po starom patrijahalnom pravilu) kraljice, gdje ce narod svojim glasovima putem sms-a izabrati te debile koji ce biti na celu drzave. bosanskohercegovacki kralj i kraljica izabrani od sva tri ustavno-pravna naroda putem sms-a. jupiii, bili bi na cnn godinu dana. istina, nesto manje nego kad smo postavili rekord od cetiri godine ratujuci po nekakvim zabitima u rovovima boreci se za metar zemlje koji je ionako pokriven s najmanje dvadeset protivpjesadijskih minsko-eksplozivno-rasprskavajucih sredstava. oznoji se dok napisa ovu rijec. ne znam da li je to zbog tezine znacenja i tumacenja, broj slova koja sadrzi u sebi, ili je to zbog same cinjenice kako to izgleda u praksi kad se nadjes u bliskom susretu trece vrste s tom napravom. ne treba biti dovoljno pametan za stvaranje mentalne slike kako to zapravo izgleda, ako nista nagledali smo se toga putem elektronskih medija i uzivo pa sad patimo od raznoraznih sranja kao sto je onaj popularni poslijeratni traumatski stres. a ima i raznih drugih stresova. bar ih je bilo dosta, cak i previse ove godine. ima raznih vrsta stresova, nebrojeno mnogo pa cu se osvrnuti na male ali znacajne stresova. ima onaj stres kad ga streses u solju poslije kakvog-takvog obroka. sve dok se iz sebe ima sta istrest covjek ne treba da se brine. kad se ne bude imalo sta iz sebe izbaciti onda se to moze nazvati pravom krizom. ima jos onaj stres kad ne gledajuci prolazi li komsija ili ko vec, istresas krpu s mrvicama ili istresas smece, sve naravno kroz prozor jer je to sad moderno. u dvadeset i prvom smo vijeku, moderna tehnologija zavladala pa se ne hoda puno, ko ce iz kuce izlaziti da izbaci smece. kod drugih imaju neki roboti, ko u americi pa istresaju to smece. kod nas nema pa se moze kroz prozor, nije isto al koga boli dupe. jah vala bas, sto bi se u nas reklo, koga boli dupe za jos kamaru stvari. al takvi smo i necemo se promijeniti. tesko da cemo se promijeniti jer nam je valjda sve svejedno i moze se kako moze pa makar i naopako. dok se nedavno u kopenhagenu raspravljalo o klimi i globalnom zagrijavanju, ljudi koji bolje zive od nas nekoliko puta, izasli su na ulice da iskazu nezadovoljstvo. kod nas bi opet rekli: globalno zagrijavanje, ma koga boli dupe! da stvarno je tako i za nevjerovati. ko ne vjeruje - ateista. zivimo dosta losije od tih europskih nam drugova koji imaju pozamasne svote na stednim knjizicama i visok standard zivota a nije nas briga sto smo gladni, zedni, goli i bosi. sta cemo kad drugacije i ne znamo. mi smo radnicka zemlja, pljackao nas je ko god je stigao od kulina bana do ovih dana. ljudi se bune radi neke stvari koje su dovoljno svjesni da budu od nje ugrozeni za par godina ili deceniju, bune se i izlaze na ulice da se vidi da im nije svejedno. mi bosanci i hercegovci nismo mnogo toga svjesni a ni pametni da se bunimo protiv bilo cega. bilo da su u pitanju studenti, ilija jurisic, vlada, nametnuti zakoni...ne mozemo se sastati ko ljudi i buniti se protiv bilo cega. jer kako bi kad nas sta? pa boli dupe. toliko smo se razjedinili slusajuci one kojih nam je puna kapa svih ovih godina. i na kraju, sta nas ocekuje u ovoj novoj 2010. godini? ma koga boli dupe! |
- 08:41 - Komentari (2) - Isprintaj - #
04.12.2009., petak
globalizacijska zavjera - humano ubijanje stanovnika planete zemlje svinjskom gripom
|
koja velika zabluda! gledajuci na to kako se se razvija prica o gripi, moram se okoristiti blagodatima interneta i slobode izrazavanja. moram nesto napisati o ovoj krmecoj ali i ostalim gripama. evo da krenem od same simbolike. oduvijek ljudi su bili povezani sa zivotinjama jer su s njima dijelili stanista u proslosti. i danas dijele sa zivotinjama prostor u kojem zive. i tako ce uvijek biti. naime, covjek je u zivotinjma vidio razne vjestine koje je cijenio i davao im veliku vaznost u svakodnevnom zivotu. tako je za brzinu upotrebljavao imena zivotinja koje su imale takve sposobnosti. isto se odnosilo i na snagu, hrabrost i jos tako neke osobine, kako dobre tako i lose. "sta ti je konju jedan?" - poznata je upadica, doskocica ili prijetnja nekome cije se djelo ne odobrava. sasvim je jasna stvar kad su se u ratu razne vojne jedinice nazivale "tigrovi", "sokolovi", "orlovi"... mislim da je jasno sve oko ove simbolike. takvo strahopostovanje se napravilo medju ljudima da zivotinje imaju kao neku vrstu prednosti. iz te simbolike rodila se i ideja o zastrasivanju ljudi supermocnim gripama koje nose nazive pticja ili svinjska. no, dosta simbolike da predjemo malo na ozbiljnije teme, kao sto je globalizacija. u globalu se globalise, od kontinenata do novca i svih malih stvari koje ne smiju biti individualne. globalizacijom se postize veca kontrola nad svim onim stvarima koje su na pravi pogled neprimjetne. tako je nastala europska unija cija je ideja bila da se uspostavi bolja trgovinska saradnja a zapravo je cilj, kontrola robe i ljudi na odredjenom prostoru tj. kontinentu. glavna caka u cijeloj prici je naravno laz o poboljsanju standarda svih onih koji se prikljuce u eu. zapravo se radi o tamnicenju i potlacenosti drzava i ljudi mnogobrojnim zakonima. iza te price stoji naravno neka od velikih mracnih organizacija koja vijekovima djeluje na ovoj planeti. da li su to masoni, rotary club, vatikan ili bilo ko drugi, vise nije vazno. znamo da postoje. uglavnom, radi se o mocnicima koji kuju velike zavjere a koje naravno vode ka nekom cilju i imaju znacenje. vec ranije su se pojavile neke bolesti, smrtonosnije ili ne, ali nama su poznate pod nazivom aids, ebola, sars i jos mnoge druge. sad se pojavila i gripa, kao sto je nekad u srednjem vijeku bila kuga. kuge danas skoro i da nema, ali zasto pobogu gripa? ne bez razloga. uprkos tome sto postoje bolesti koje su teze izljecive i koje u vecem postotku zavrsavaju smrcu poput ebole ili sars-a, gripa u savremenom svijetu ostaje najopasnija zarazna bolest. naucnici isticu da upravo bolesti koje ne ubijaju brzo i u velikim postocima imaju veci potencijal sirenja, a konacan rezultat je veci broj mrtvih. isto tako gripa je lako prenosiva a i sve otporniji mutirani virusi omogućavaju nesmetani brzi prijenos zaraznih bolesti s jednog kraja svijeta na drugi. vec je i malom djetetu jasno da se aids ili sars nije mogao pojaviti tek tako, a i mnogim velikim umovima je postalo gubljenje vremena objasnjavajuci svijetu kako je nastao tako jedan smrtonosan virus. umjesto tih objasnjenja ponudili su vrlo jednostavno rjesenje: zakljucite sami. a zakljucit cemo najlakse ako se takvoj bolesti pripise utjecaj zivotinja. od svih pomenutih organizacija u svijetu koje vode ili mijenjaju tokove ili poredak, upravljajuci zbivanjima i mijenjajuci iste, takodjer je jedna posebno mocna. who, world health organization ili svjetska zdravstvena organizacija je zaduzena za svjetsko zdravlje isto kao sto je mmf zaduzen za svjetski novac ili nato za vojna pitanja. sve te organizacije s 3 ili 4 slova u skracenici puno su mocnije nego sto mislimo. da stvar bude ljepsa, one upravljaju svijetom. sad se namece pitanje, zasto i zbog cega pandemije raznih zaraznih bolesti, u zadnje vrijeme ove zivotinjske gripe? u posljednjih sezdesetak godina pojavilo se 335 novih zaraznih bolesti, poznatije i kao emergentne zarazne bolesti, koje se prvi put javljaju na nekom podrucju i izazivaju oboljenja u pravilu na velikom broju ljudi, s najcesce teskim oblicima zaraze i vrlo cesto smrtnim ishodom. otprilike 70 posto svih zaraznih bolesti su zoonoze, koje se prenose sa zivotinja na covjeka. zoonozu je najlakse objasniti zbog direktnog ili indirektnog odnosa covjeka i zivotinje. bilo bi logicnije da se pticja gripa zvala golubija gripa nego pticija, jer su golubovi najprisutnija pticija vrsta u urbanim sredina gdje je gusto naseljeno stanovnistvo najpodloznije oboljenju i sirenju bolesti. k tome sluzi i podatak da u golubijem izmetu ima oko 250 vrsta bakterija koja mogu izazvati razne infekcije i bolesti. ali dobro, vazno je da je bolesti izbila i da je treba sprijeciti i lijeciti. eh, ovdje dolazi u vezu globalizacija. mislim, kakve sad veze ima ta globalizacija s bolestima i zarazama? who je donijela program, izmedju ostalog i zakon zdravstvenoj zastiti i lijecenju stanovnistva. to je uslovljeno velikim brojem bolesti i lijecenju velikih i mocnih zemalja, ali i onih malih. tako jedna organizacija kao sto je who upravlja globalnim zdravstvenim zbivanjima. kako se veliki novac vrti u svemu, tako se vrti i u zdravlju. ogroman novac se trosi na ispitivanja, istrazivanja, proizvodnju lijekova i njihovu distribuciju, konzumaciju itd. ljudsko zdravlje je sada najunosnija djelatnost kojoj se posvecuje sve veca paznja. na osnovu toga se ispitivanjem i istrazivanjem pronasao veliki broj bioloskog oruzja, prvobitno za potrebe vojske. dosta se novca potrosilo na sama ta ispitivanja i pronalazak specificnih vrsta bioloskog oruzja, pa se taj isti novac treba vratiti, a da se pri tome nesto i zaradi. nije samo u pitanju novac i zarada nego se radi i o kontroli stanovnistva na planeti. planirati ratove je nesto sasvim drugo, a planirati viruse i oboljenja na odredjenom teritoriju je posebna prica. u svrhu globalizacije, sama planeta je postala prenapucena za nas mnoge pa se pribjegava takozvanom humanom ubijanju. ispitivanjem bioloska oruzja su se koristila uglavnom na zamorcima-zivotinjama koje su pokazale odredjene simptome, znakove oboljenja i pri tome davale razlicite rezultate. ne treba biti dovoljno pametan da se zakljuci kako je potrebno ispitati kako ta bioloska oruzja djeluju na ljude. samim razvojem genetike i citanja ljudskog genetskog koda posljednjih godina, daju mogucnost da se stanovnistvo na planeti filtrira bas putem dnk, proizvodeci strogo kontrolirane zaraze. na osnovu toga slabije imuni na neke od odabranih komponenti gripe ce umirati. osim tog umiranja, odstranjivanja "nepodobnih" ljudi, moze se i zaraditi. bas odlicna ideja. svaka cast onome ko je to osmislio i sproveo u djelo. medijske bombe su ispaljene i zastrasivanje stanovnistva je uspjelo, vakcine se prodaju a mocnici trljaju ruke. mi, jadni i naivni, bojazljivi, napumpani raznim cinjenicama, laznim ili istinitim trcimo do doktora i bolnica i vapimo za lijekovima. mozda nam i nisu toliko potrebni. ko zna sta se nalazi u onoj vakcini za ovu aktualnu svinjsku gripu. nemamo pojma, samo nam je receno da je to lijek. a u medijima se moze cuti, procitati i vidjeti da je stiglo toliko i toliko vakcina za sezonsku gripu. to zvuci kao da su samo privilegovani u mogucnosti da se vakcinisu. a zasto se vakcinisati, to se nije niko upitao. vakcinise se i ko treba i ko ne treba. vrlo lijepo smisljeni plan koji se sporovodi u djelo vec godinama, bolesti koje izlaze iz laboratorija na osnovu svjetske elite. ovo je sada nesto mnogo vece nego sto je imao na umu adolf hitler. njemu se pripusuju razna zlodjela o novom svjetskom poretku i cistoj arijevskoj rasi koja bi vladala planetom. od tog vremena je proslo vise od sezdeset godina, a u tom vremenu se rodilo i domoglo vlasti vec nekoliko generacija novih hitlera koji imaju mudrije i prefinjenije planove za filtiranje stanovnistva, ostavljajuci samo one jake i imune na zivotu. na samom kraju da kazem i ovo, ono cega sam se pribojavao kada sam cuo za pojavu ove nove vrste gripe, da je ista mutirala i da navodni lijek tamiflu je beskoristan ali se ipak i dalje prodaje. a sta vam to sve govori? to je dokaz koji objasnjava cijelu ovu pricu i zavjeru protiv stanovnika ove planete. |
- 08:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #
21.10.2009., srijeda
dobrodosli duboko uvazeni kmetovi! ili recept kako se od naroda moze napraviti zaludjena masa glupana
|
ovih dana se mnogo svasta laprda u tuzli, oko tuzle, po sarajevu, ali po cijeloj drzavi. ima jezika vise nego sto je u klupku zmija spremnih za parenje u nekoj jametini. sve su to slucajevi, sad vec toliko slavni da ce morati uci u istoriju i spominjati se kao dio nove, krvave istorije i blata u koje smo zagazili prije nekoliko stotina godina. vrijeme prolazi a mi nikako da se iscupamo iz tog istog blata. stojimo u mjestu kao spomenici u parku, a i jesmo spomenici al ne od neke vrijednosti, nego spomenici gluposti. napravise od nas glupane i dobrocudnu sirotinju da gledamo kako nam iz novcanika uzimaju ono cime trebamo svoju djecu hraniti. mi i dalje klimamo glavama i kazemo: jest, tako je. kako krenu ono sranje u sirokom brijegu, upalilo se jezika i previse nego sto bi trebalo, da palacaju za novim zrtvama. upali se i masinerija koja stekce samo prema losem a nikako prema pozitivnom smjeru. unazadjenost umjesto koraka naprijed. i kako sranje poce upali se prica o ratu, da bi smo jos i zaratili. ajde, malo nam je bilo sto smo po planinama hodali 4 godine, najduze od svih u bivsoj jugi, i postavljali mine od kojih nam danas djeca ginu, a istih se necemo rijesiti ni za cijeli jedan vijek. valjda nam je to malo bilo pa bi smo opet. jedva se trpimo i krpimo, a ovi nas u foteljama pokrali pa sad bi da narod nagovore, da se opet u ruke uzmu prasnjave puske okacene o klin, pa da se nastavi tamo gdje se stalo, tj. kod neizmirenih racuna. najprije ce biti da se ne vide racuni koje su oni napravili za ovu proteklu deceniju i nesto, troskove za koje samo oni znaju. tako je krenulo od hercegovine, gdje se ljudi ne daju zajebavati, pogotovo sa sacicom huligana iz sarajeva, a epilog znamo svi, bio je krajnje crn i nikako pozeljan. poginu tek tako, kao da je ubran cvijet, jedan mladi ljudski zivot. i vrti se prica oko toga a ringispil su opet zavrtili oni koji imaju moc. od sirokog je krenulo dalje, ovim kojekavim zakukuljenim igrama iz susjedne nam drzave srbije. pobunio se narod tek sad, kad je valjda krajnje vrijeme, kad je doslo pet do dvanaest jer gori pod petama i nama a i tom zrtvenom jarcu zvanom ilija jurisic, kojeg proglasise i domaci i strani prodavaci zjala svim i svacim. vazno je da se grah skuhao oko jurisica pa se sada samo lozi i potpaljuje ne bi se grah prekuhao pa da onda tek bude sranje i po. i ovako je sranje, dovoljno gusto al nam valjda nije jos dovoljno do grla doslo. a prije jurisica, nadje se onaj glavati krmak, silnik i jalijas, koji bi se potukao i s nekim obicnim prolaznikom da mu nisu objasnili da ipak ne bi to trebao raditi, jer je na funkciji pa to ne dolikuje ni njemu a ni entitetu kojeg on predstavlja. jos jedna opaska, dodik ne predstavlja narod nego sam sebe i ono sto je iscrtano na karti u deytonu. e, bas se on nasao pricati o masakru u tuzli i sarajevu. naravno, to je ta ista vrsta vatre kojom se grah prekuhava. a eto, zapravo je krenulo sve naopako, neko bi se nasao pa rekao: ajd ba, nije sve tako crno, ima nesto i crnje. pricom o dodiku se nastavlja i jos jedna prica u istoriji, gdje se osim sepureci po nekim gradovima ili selima, jeduci i pijuci dok ne dodje da se kajsevi moraju popustati, da bi se napravilo mjesto za hranu koju su sirote radnicke ruke zaradile, i mogla naci na trpezama ovih pogrešnih zagovornika ljudskih sudbina, u istoriji ce biti zabiljezeno kako su oni, "predstavnici naroda" stvarali istoriju jedne balkanske zemlje koja nikad nije imala srece. kao da ce nam bas oni, koji se kad postane gusto uvijek pozivaju na cinjenicu da su od naroda izabrani, donijeti srecu i prosperitet. zapravo od deytona u bijelom svijetu, nastavilo se godinama hodati po svijetu dok se na kraju, evo ovih dana nije doslo i do vojne baze u butmiru. tu se valjda, ko fol na sigurnom i elegantom mjestu, uz vojni look - uniforme strazara, kako bi smekalo na rat - jer ta idilicna slika fali liderima ovog napacenog naroda, i kako bi se konacno dogovorili sa stranim diplomata koji zele uraditi nesto po pitanju svog interesa ali i sudbine ove zemlje. kakav se tu mulj koluta i koliko smrdi na ustajalu masu, gnoj cireva na guzici od sjedenja na fotelji, tesko je reci. nek smrdi i na gnoj i trulez, ali najgori je smrad onaj koji dolazi iz pokvarene ljudske duse. ko su oni, njih nekoliko na prste nabrojati, da odlucuju o sudbini ovog naroda? ko ste vi "politicka elito" da drzite propovijedi jedni drugima i onim stranim politicarima a pogotovo nama, a da niste nikoga pitali sta zapravo zeli? osim laziranja izbora, proslih i ovih koji nadolaze slijedece godine, sta ce te jos uraditi da dodje do jos vece propasti? gledajuci na sve to vec od ranije poznato, izbori su divna prilika za razne promocije nevidjenih cuda i unapredjenja, svugdje u drzavi pa tako i u tuzli. gradit ce nam kaze zgrade, za sada najvece u tuzli, imat ce 25 spratova i 3 podzemna sprata za garaze. jos malo pa ce tuzla biti pariz, ali niko nikoga nije nista pitao, pogotovo one kojih se to najvise tice. gradonacenik tuzle imamovic, osim sto je napravio hvale vrijedna jezera, nekakve slane slapove za bolja pluca uz koje se moras uspentrat podobro, one kolibe da ne govorim, sad ce graditi u vec postojecem getu, zgradi pored zgrade, gdje ce biti jos te dvije ogromne zgradurine. vrlo lijepo. polako tuzla postaje pariz a postat ce i tokio kad se sagradi onaj viseci vozic od gornje tuzle do lukavca. tuzla ce stvarno postati tokio gledajuci na vec svakojake dijalekte ovog naseg govora. poneke rijeci stvarno lice kao da su izgovorene sa akcentom japanskog jezika, a postoje i rijeci koje su pridosli stanovnici iz raznih krajeva i dijelova sjeverne i istocne bosne importovali u tuzlu. to je sad kao odomacena varijanta jezika kojom se tuzla ponosi, ali ne i kolicinom blata na ulicama koja se pojavila kao obavezan folkorni detalj urbane sredine. gradnjom ovog viseceg vozica, tuzla ne samo da ce sliciti na pariz i tokio, nego sa jos dodatnim projektima gradnje i saniranja prostora oko vec pomenutih barustina, u sebi imati i dasak finske i drugih slicnih egzoticnih europskih zemalja. pa ako vec ne mozemo u europu, sto ne bi smo sami sebi napravili europu? - tako je govorio tuzlanski zaratustra. iako jasmin imamovic nema puno zajednickog sa misliocima, onima koji su vec iskovali zivotnu i drugu filozofiju, onda ima zajednicko sa samim djelom gospodina friedricha, barem sto se tice tih okvirnih i dodirnih tacaka. za neke dobri potezi, a za neke promasaji, vremenom ce se pokazati koliko je nekom mocniku stalo da ga se spominje u istoriji kao pozitivnog ili negativnog, jer cak on ima i mogucnost da odabere uljepsavanje svog lika kao sto klinci trceci s plasticnim pistoljima oko zgrade, odabiru hoce li biti zandari ili lopovi. dok se tako mocnici igraju sudbinama miliona, taj isti narod dalje suti i trpi kao da se slijepo drzi za klimavu tarabu svoje avlije klimajuci glavom danas gore-dole, a sutra lijevo desno, ponavljajuci "sve ce to narod pozlatiti" aludirajuci pri tome na istoimenu pripovjetku laze lazarevica. za sada ostaje stanje nepomicnosti, drzavni status quo, dugogodnisnje maltretiranje vlasti i upravljackih struktura koje vole dirigovati orkestrom dok svi oni koji su glasali za njih ali i oni koji nisu, plesu ponocni boogie u dubokom mraku nemoci, neznanja i bespomocnosti, jaucuci, zapomagajuci jecaju za pristojnim zivotom, dostojanstvom, principima, zaljivo gledajuci u buducnost ne videci nikakvih promjena za kojima zude. i dalje ce pognute glave ici u koloni slusajuci na trgovima ili u parkovima govorancije onih koji ih tlace. ovo se moze definisati slavnom ali mozda i zaboravljenom recenicom velikog ruskog anarhiste bakunjina: država je najveci covjekov neprijatelj. drzava je tiranija. |
- 10:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
Siječanj 2011 (1) Listopad 2010 (1) Rujan 2010 (1) Lipanj 2010 (1) Svibanj 2010 (2) Veljača 2010 (3) Siječanj 2010 (3) Prosinac 2009 (2) Listopad 2009 (1) Srpanj 2009 (1) Travanj 2009 (3) Ožujak 2009 (1) Rujan 2008 (5) Lipanj 2008 (1) Travanj 2008 (1) Siječanj 2008 (1) Rujan 2007 (2) Svibanj 2007 (1) Ožujak 2007 (1) Siječanj 2007 (2) Studeni 2006 (1) Listopad 2006 (1) Rujan 2006 (1) Lipanj 2006 (1) Svibanj 2006 (2) Travanj 2006 (2) Ožujak 2006 (1) Veljača 2006 (1) Siječanj 2006 (2) Prosinac 2005 (1) Listopad 2005 (4) Rujan 2005 (5) Kolovoz 2005 (3) Srpanj 2005 (5) Lipanj 2005 (6) Svibanj 2005 (4) Travanj 2005 (9) Ožujak 2005 (6) Veljača 2005 (5) Siječanj 2005 (3) Prosinac 2004 (12) Studeni 2004 (10) Listopad 2004 (16) Rujan 2004 (14) Kolovoz 2004 (10) Srpanj 2004 (7) Lipanj 2004 (9) |
|
Opis bloga
Obični slijed događaja u jednom gradu poznatom po eksluzivnoj monotoniji u životu predstavnika srednjedobne muške rase my fucking mail: tonny_bellino@poetic.com Midlife Crisis – Faith No More. Zajebi ljude, zajebi usamljenost, odbaci tugu i piće, troši vrijeme na turanje svog spolnog organa u podesivi organ suprotnog spola, bježi od spodoba, pričalica, mentalnih napasnika i dosadnjakovića, znaj se opustiti i potražiti unutarnji mir, biti optimist, ne gledati mrko šefa na radnom mjestu i ne uvlačiti mu se u šupak niti dopusiti isti oblik žetoniranja u osobnom slučaju, povrijediti osornu ženu, poljubiti majku i poštovati oca, znati se cjenkati na pijaci, imati krug odanih prijatelja, uživati u trenucima druženja, radovati se malim stvarima, biti ipak donekle zadovoljan...(ovo naravno nije prijevod pjesme) Opiši svoj mozak: daska petica u koju su do pola ukrivo bez ikakvog redoslijeda zabijeni ekseri desetke. Dobro za okačiti na zid ili da stoji na stolu kao ukras. Ne dirati previše rukama. Opiši svoj radni dan: autobus nakrcan ljudima i smrdljivim ribama, hobotnicama... kašlju neprestano i vrte očima dok autobus jurca sivim cestama bez ikakvog krajolika. Ljudi su u ležećem položaju i non-stop se tumbaju lijevo-desno-gore dole. Morska stvorenja plutaju. Vozač je slijep. Opiši zabrinutost: složena matematička jednadžba koja se mora riješiti u određenom vremenskom roku kako bi se izbjeglo padanje sječiva giljotine i odrubljivanje glave ako se ne riješi na vrijeme ono što je zadato. Objasni san i spavanje: odvajanje duše od tijela kada mozak radi posebnom frekventnošću da dozvoljava duhovnom dijelu lutanje k drugim dimenzijama proporcionalnim realnom svijetu. San je dan, dan je noć. Noć je dan. Čarobni krug. Objasni laganje: mnogo zahtjevnije naprezanje mozga da što realnije smisli iskrivljivanje činjenica i predstavi ih u javnosti tražeći modus kako objasniti logički skup detalja koji se nisu dogodili u svrhu izbjegavanja stvarnih detalja a sve zbog vlastite koristi. D. je rekao: «Jesi čitao «Otuđenje od oca, otuđenje od majke, otuđenje od otuđenosti?» Eric-a Fromm-a? Nisi?!! Nisam ni ja. Samo mi se sviđa naslov. Jedino sam to pročitao. Nisam lud da to čitam. Što češ to čitati, to jedino luđaci čitaju.» (velike misli visokog i mršavog čovjeka srednjih godina) |